foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Coffee to go

Kažiprstom udaram u tastaturu pisaćeg stroja. Kvočka tako kljuca zrna kukuruza. S vremena na vrijeme vatom natopljenom u alkohol očistim mašinu. Čistim, uživam, isplazim jezik, samo sopstveno disanje čujem. Lice mi je mračno, moja duša je apartman za tmušu. Apologeta sam ništavila, nihilista sam koji strasno voli svoju guzicu. Plivam u ništavilu k'o barakuda. Nered me relaksira. Jedina stvar koja me iritira su mirisi. Prepušim, kuhinja vonja na nikotin, navučem vunenu kapu na glavu, otvorim prozor. Čavke se glasaju ispod strehe. U podne brenče zvona. Zvuk zvona me do ludila dovodi. Prije pet godina crna mačka ležala je na prozoru. Hranio sam je, pokušao pripitomiti. Nije htjela u kuću, paščad su je rastrgala. Volim kišna jutra. Šušti lišće na drvetima, baca me u melanholiju. Otkinuo sam slomljen nokat, istiha osjećam bol, nemam flastera. Selotejpom sam prst omotao. Labavi tregeri na ramenima jedina su moja imovina. Dugo sam bio deficitaran s cipelama. Sada deset pari držim u kesama, u kauču. Udarnik sam nerada. Posjedujem moćne cokule za bauštel, pokušao sam ih prodati za sitne pare. Gorilo mi je za duhan.

Fine pare nađem na ulici. Prošla je godina ni cvonjka ne mogu naći, ne mogu ubosti ni trzalicu za gitaru. U mrklom mraku sijevnuo je zlatni broš. Ujutro sam krenuo u akciju. Udarao se nogama u guzicu. Trgovcu na vagu sam ga stavio. S tim parama zategao sam dug za struju, kafe se nalokao.

Osamdesetih bio sam u šemi sa Enisom, sjanom djevojkom. Nisam padao u nesvijest od ljubavi. Veza je funkcionisala ko Zeiss. Provukao sam joj priču da sam prvi oficir palube, povjerovala mi je. Radila je kao stjuardesa u vozu, nikada se nije uhvatila za šlajpek. Pomišljala je na udaju. Možda je bila u fikciji da ću restoran otvoriti s krvavo zarađenim novcima s plovidbe. Bilo je to pakleno ljeto, strasni dodiri. Često je potezala riječ beba. Nisam je shvatao ozbiljno, onako lud i sumanut, nisam obraćao pažnju na njenu priču. Njenoj sestri sam rekao da idem na brod. Strašna istina je da sam izboden injekcijama. Derao sam hodnik umobolnice. Volio bih je vidjeti, mada je rezon da je to besmisleno. Stvarno sam kvarnjak velikog formata, pa ga jebi.

Trotoar je pobijelio od behara opalog s grana. U caffeu uzimam kafu za ponijeti. Ulazim u tramvaj. Uživam u okusu magičnog napitka. Kroz prozor gledam tmurne oblake, drma me vertigo. Ne znam zašto sam uopće iz kuće izašao.

Od sopstvenih riječi mi se povraćalo. Godinama jalovu zemlju orem. Ne pravim dramu. Sve je tako obično, još jedan svakodnevni dan. Pored McDonaldsa cigan udara u gitaru. Žurim do Hippie klupe da uriniram. Usput, srećem budale. Pričam s njima, kezim se, naceren, hodam kroz gomilu.

Moj život je strava, smiješan da smješniji ne može biti. Ovo što pišem persiflaža je mog postojanja, prilika za efektnu zajebanciju. Stojim pred ogledalom. Sebi sam neznat i dalek, baš kao obala prekrivena gustom maglom, u kojoj se čuje huk zlokobne tišine, bez pjesme ptica, obala mrakom obasjana. Pustoš zjapi, samo kamen i drača. To je moja adresa. Da nije poezije promrzao bih od studi. Poezija je moj konvektor, svjetionik u mrkloj noći, jedino svjetlo u snu.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija