U rano jutro u gaćama stojim pored prozora, gledam opustjelu ulicu. Pričinjava mi se da vidim crne sjene i velike bijele mačke. Noćas je kišilo, zlokobna tišina se pod nokte uvlači. Na šporetu je lonac sa grahom preostalim od jučerašnjeg ručka. Bio sam pokopan u psihijatrijski mrak, izašao živ, posve drugačiji, sebi nepoznat. Silne sam knjige objavio, pišući sa sobom sam razgovarao. Košpice opalih trešanja lijepe se za džonove cipela. Djevojčicama iz susjedstva sam grane savijao, brale su trešnje, stavljale su ih u pletene korpice. Tmurni oblaci su na nebu, svaki dan daždi ko u Dablinu. Mokre cipele suše se na prozoru. Jebe me bubuljica na nosu, istiščem je, mažem hidrociklinom.
Ova država je marinada od ludila i užasa. Inovativna opaska. Počeo sam se u ispisu sebi diviti. To nije dobro. Nisam Pigmalion, ipak blizu sam na pedalj. Pisaći stroj preskače, izguram tekst, nisam šljaker, pisanje za mene nije rad. Rade scijentisti i falš pisci, autoriteti u miljeu mainstreama. Oni me ne gotive, ja njih još manje. Moraju moju nazočnost istrpiti.
U ludnici u prijemnoj ambulanti ne valja filozofirati. Sjećam se da je sa mnom ležao frajer “filozof”. Ispisivao je na uprljanu hartiju fragmente iz Hegelove Fenomenologije duha, dopisivao svoje veleumno filozofsko promišljanje. Epilog je bio zastrašujući. Gospoda psihijatri jebali su mu milu majku. Hodao je hodnikom, preinačen u živog leša. Slina mu je iz usta kapala na cipele. Nisam se sjećao svoje stihovanke, gutao sam tablete, boli su me u ambulanti injekcijama, nisam bio u stanju pepeljaru potrefiti. Falus je služio za pišanje, visio je ko ukras na novogodišnjoj jelki.
U ratu za vrijeme primirja na klupi kod doma zdravlja Kumrovec, sjeo sam pored žene gariba, pogledao je, momentalno je uhvatio za koku. Nisam znao kako se zove. Slagao sam joj da se zovem Dino, šest mjeseci sam praktikovao redovan seks. Muškarčine su pucale, napucale se metaka, a ja sam bio u fazonu mentalnog oporavka najbolje vrste.
Kada mi kažeš da sam lud treba da se zapitaš šta si mi rekao? Pametnije da si izustio da voliš čaj od borovih iglica. Dobro, jesam lud. Šta mi možeš? Možeš čitati moja sabrana djela, poslije ih na PIK-u prodavati. Ne idem na doručak kod Tiffanyja, idem u pekaru da smlatim hladnu maslanicu. Kako stoje stvari s parama mogu da sanjam pečeno pile. Uživam u svom crnjaku, ne zanima me, na koncu gadi mi se hipsteraj, da sjedim na kožnoj fotelji osjećao bih nelagodu, ne bih se pjesnikom osjećao. Pojam pjesnik je škakljiv. Uvjeren sam da sam anti-pjesnik, anti-čudovište koje hoda mokrim asfaltom u poderanim cipelama.
Mati spava poslije ručka, u klozetu sjedim na WC šolji, s drugom na mobilni pričam o recentnoj književnoj produkciji. Mašina riflja veš. Toliko sam pomjeren da ću doručkovati u kupatilu, mazati paštetu na kruh, piti jogurt. Makedonski književnik je napravio presjek bh. poezije. Čisti promašaj. Kako je moguće da spisateljica s proznim tekstom bude uvrštena u antologiju s prevodom na makedonski. Sve je moguće. Umislio sam da ću zakačiti Nobelovu nagradu. Nije nemoguće. Dajte mi podršku, meni crnom kukavcu. Dajte mi motiv da živim s milionima deponovanim u banci. Znam da mi želite sreću i uspjeh. Nažalost u sreću ne vjerujem, u uspjeh još manje. Ipak lijepo je kada ti neko miluje muda lijepim riječima. Unaprijed hvala, idem popiti kafu, kona je odnijela stolice iz moje kuće, Bajram je, pit ću kafu stojeći, gledati kako se njiše zavjesa na vjetru. Kiša me rashladila poslije vrućine, napast ću quattro sladoled, ušaltat se u fine misli, što je na ovom vremenu totalna perverzija. Perverzija je i postojati. Opaska je strašna da strašnija ne može biti. Šta ste očekivali od mene budale, najpoznatijeg anonimnog pjesnika koji lagano crkava i strada bez jauka. Nema mi pomoći. Beznadežan sam slučaj, persona odabrana za odstrel, u koloni što besciljno baza kroz život, kroz pustoš.