Kad sam u defanzivi najopasniji sam. Naprijed-nazad.
Mediokritet satire spiritus, umjetnost, filozofiju, sve što je emanacija duhovnosti stavlja pod noge. Ništa novo u iskustvu, doživljavam fenomen rasula diktiran od ljudi-majmuna kao čašu ispijene vode poslije ručka. Uživam u ludilu.
Pored kuće u kojoj živim je obdanište. Odgajateljica je izvela cicibane na parking. Djevojčica-bombon sagnula se, sa strahom gledala u rupu na podzidu. Momenat koji mi je podigao raspoloženje. Istorija svijeta nije zabilježila slučaj zlog djeteta. Onog trenutka kada cvrčak locira novac kao krucijalnu stvar života, prestaje biti djetetom.
Tri puta obilazim Narodno pozorište. Tražim mjesto da piš bacim. Ne želim ulaziti u teatar. Predstavu Magbeth i ine genijalne predstave doživio bih kao smor, strašnu kaznu. Cipela nemam, leptir mašna mi se gadi, oksengalerija mi ide na kurac. Teatar do kojeg držim su bircuzi s aromom alkohola, truleži i ludila. Svijet je pandemonijum, pokušavam nešto suvislo da kažem, riječ u grlu zapela ko zalogaj suhe pure.
Po ulici behar opada, pada kiša, ljudi u strahu, paščad repove podvila. Iz štampe je izašla moja nova stihozbirka, gotovo da sam zaboravio na svoje „remek-djelo“. Ni traga od osvrta u novinama, knjiga je zavučena u ćošak knjižare. Ne da se ne osjećam svečano, osjećam se ko zadnje govno.
Cijedim zadnju kap mlijeka iz tetrapaka, dživdžani cvrkuću na prozoru. Isplod pletene korpice na komodi pored televizora stoje novci, ispod komode prašina. Na zidu kuca sat, još uvijek nisu pomjerene kazaljke na ljetno vrijeme. Gotovo da nisam kompetentan da govorim o sebi, na koncu koga to uopšte zanima. Jebe me kamenčić u cipeli, sebe jebem u mozak lijepim željama.
Ispred cafea parkirani su bijesni džipovi, face izlaze sa napucanim kokama od kojih mi staje dah. Držim se rukom za stolicu u nesvijest da ne padnem. Pegla me frajer smrdljivom pričom o trećem svjetskom ratu. Tip likom na škobalja podsjeća.
Svako jutro lice peglam kremom od puževe izlučevine, poslije ni traga od želje da se u ogledalo pogledam. Jesam za ženidbe, u pičku materinu. Kokuzluk je crniji od hepatitisa, ovako bez šoldi mrtav sam konj.
U ratu najbolji frend mi je bio Zulfo Bunar. Čeličnom sajlom otčepljavao je šahtove, dobri ljudi častili su ga kutijom drine, ikar konzervom. Hodao sam u prljavim cipelama, nisam mogao, nisam imao hrabrosti da dam potencijal pisanoj riječi. Gostovao sam na radiju, govorio verse kada se radio slušao na akumulator.
Dupe sam spustio na kafansku stolicu, zurim u garažu preko puta. Dan je za vrisak, za objesit se o vodokotlić. Izdržo je Mujo i gore. Šanse da popravim situaciju su ispod leda. Ipak, pokušavam. Pokušaj je, na koncu, moja omiljena riječ. Nekog vraga treba mijenjati u životu. Nekad je dobro i usrane gaće promijeniti.
Mati sa frakturom ramena rikta kuću. Jutros je u pet uključila mašinu, prostrla veš. Bijela zastava za nju nepoznat je pojam.
Moj krucijalni problem je što nemam problem. Sviram kurcu, podjebavam sve i svakoga, ispijam kafe, nemam razloga da dižem revoluciju. Samo tako neka ostane. Zar to nije divno?
Prepao sam se kada sam vidio sebe neobrijanog. Koža se naježila. Strah doručkujem, ručam, večeram. Strah me 24/7. Nikad se nisam ložio da sam Koča Popović. Jesam luzer. Ništica sam iz magle, iz mraka. Registrovan kao budala. Sviđa mi se moje ludilo, u životu me drži. Ne treba me liječiti, treba me slaviti, diviti mi se, kafom počastiti u finoj kafani.
Pored mene sjedi blondina s laptopom. Gledam muhu na zidu. Probada me u šupku, zabrinut sam, zabrinut što postojim. Ništa ne valja, ostalo sve dobro.