Jutrom prosjaci, poštari i ini šljakeri idu na posao. Vade se tepsije u buregdžinici, na pijaci skidaju se mušeme s voća i povrća. Krenuo sam da ispijem kafu na veresiju, davno sam fasovao ehinokokuz, nema mi lijeka. Pored mene u tramvaju sjedi balzamovani starac s aparatom u uhu. Na hinjaka pustio sam rezonantnog gugija. Albino djevojčica s naočarima pipa zid, neartikulisane riječi izgovara, majka je miluje po glavi. Prezajeban prizor.
To što nisam nikog pobijedio moja je najveća pobjeda. Niko ne zna da sam pobjednik, famozan osjećaj. Nisam postao piscem preko oglasa. Nadam se da nisam u registru pisaca, u registru policije, pisaca lajavog jezika.
Lakše je dvije tone ćumura utovariti u podrum nego ujutro tranžirati petobanku. Tabani me zabole hodajući dok se ne posreći da usitnim novčanicu. Često me uposlenica u supermarketu ošamari kiselim osmijehom i rogobatnim riječima. Svojim djelom mainstream sam poslao po ćevape. Ako kome nešto nije jasno neka pita gradonačelnika.
Drotovi mrze drogaše, kurve i pjesnike. Hapsili su me u epizodama skitnje, murjaci zajebanih faca su mi prijali, drotovi s licem djeteta, baby faceom u meni su proizvodili opaki strah, lagano sam srao u gaće. Život mi je izbacio fakturu za sva zlodjela koja sam sebi učinio. Zatvorska ćelija je u meni. Ležim nag na podu, stud me pokriva, drhtim modrih ruku, blijedog lica.
Na ulici vidim jedinu ženu koju sam volio ogrnutu bijelom plahtom. Ona bježi, trčim za njom, nestaje iza ugla crne zgrade. Vrane grakču. Znojavo čelo naslanjam na zid, ojađen grizem se za ruku.
Politika? Ne znam šta je politika. Možda nešto odiozno, ljigavo i odvratno. Ždrijebe jebe kraljeviću Marko. Jebe ždrijebe, sutra tebe.
Nemoj samo da mi komšo s Č. Vile Branko Poledica kuca u ponoć na vrata s teglom kormišona u ruci. Živci ne bi izdržali. Jebem mu mater, ne mogu da lažem, drag mi je. Curiosum kao punchline. Vuče, Bog te u šumu okreno.