Danima ne mogu da se sastavim s osmijehom, u grlu riječi zapinju. Razgovaram s nepoznatim ženama, razgovaram s farisejima, disfunkcionalan sam za lijepe riječi. Tumaram kroz gomilu pognute glave u potrazi za tračkom svjetla. Mrak me za dušu ugrizao, smijem se od lagane psihoze. Ovako jadan i žalostan vodim specijalni rat protiv fašista, smrdljive svjetske oligarhije. Strašljivi sam heroj koji je morao progovoriti. Nisam se popišmanio, ovaj trip čini mi se suvišnim. Jebi me ako znam koja je ideja ovog ispisa.
Probudim se u cik zore, šmrknem dvije džezve kafe, sijevne misao, ukucam rečenicu. Zapalim krđu savijenu u rizlu, zadimim kuhinju. Pođem da izađem, otključavam vrata, strefi me munja u mozak, u cipelama dođem do stola, lupam u pisaći stroj, tekst dobija fizionomiju, osjetim nepogrešivo kada je tekst zaokružen.
Poslije poganog rata, u poziciji rashodovane budale sjedio sam pred haustorom, uputio se u KP Rad, prošao kapiju, pitao uposlenika gdje je služba za zapošljavanje. Naciljao sam na baraku sa kancelarijama, pitao sam šefa službe da li mogu biti smetljar. Išla je glat priča do trenutka dok čovjeku nisam rekao da sam uživalac invalidske penzije. Čovjek je obrisao dlanom znojavo čelo, izustio: “Ništa od posla.” Do firme su stršile uđerice, napola devastirana favela.
Ufatio sam pravac do vrata prostitutke Ubavke. Pokucao sam na vrata s resama, kroz vrata isfurao je grmalj u odijelu, s tenama na nogama. Uba je ležala gola na kauču, štipkao sam je, mjerio puls ispod koljena, brojao sam gledajući vekericu na vitrini. Droca me pitala imam li pare? Rekao sam da sam dekintiran. “Marš idiote!”, povikala je kriveći usta. Izašao sam na ulicu otkopčanog šlica. Na školskom igralištu ugledao sam dječaka s loptom, išutavao sam se na koš, znojav krenuo kući na ručak. Dan je bio čista jebačina u mozak.
Ne sjedim u kupeu voza, sjedim na kauču, krešem zippo upaljač, prija mi miris benzina. Snijeg je zabijelio. Zatvorio sam oberliht. Poslije seanse sjedenja, opuške prosipam u WC šolju.
Globalni je haos, meni je dobro. Uštelio sam se da skuham makarone. U šerpu ljuljnem goveđi gulaš iz konzerve. Pjevam popevke od sreće. Kona iz druge zgrade prati kada se budim, imam dojam da zna šta sam doručkovao. Žena izgleda katastrofalno, glava joj je za štemajza. Kralj sam u ovom prknu od stana. Ko mi šta može?
Za moj sto sjela je ženturača, bio sam vulgaran, žestoko sam lano. Udarila me šubarom po dolami, dolama je bila sva u dlakama kao da sam noć proveo u boksu sa šarplanincima. Nikad u životu nisam bio oprezan, nikad nisam kalkulisao, ostala živa glava na ramenima. Otključavam vrata, progovaram: “Opet ja.” Ne znam kome se obraćam. Najcrnje je kada me u sitne sate ufati napad logoreje. Držim pravac kroz Kalahari pustinju.
Ahileju Peleja sine. Sinane Ramiza sine.
Gledao sam kako kolju gudu. Psihijatrija. Dobro sam. Nešto jutros nisam dobro. Kucam u pisaći stroj, progorio papir.