foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: San

Sjedim ispod upaljenog kandelabra, na cipeli je komad bureka, na klupi pored mene leži štene bjelje od stiropora. Trotoar je pokvašen od kiše, galebovi su se ispalili s Miljacke. Volim čuti kliktaj, osjećaj je ambivalentan – dobro mi je, u isti mah baca me u crnjak, podsjeća na more, rusvaj od mladosti, ludilo opasnije od samurajske katane.

Na Ferhadiji starica sjedi na hladnom asfaltu, prodaje džidže-midže, barbike i falš nakit. U plastičnoj čaši od pavlake žute se apoeni. Ciganin kleči, razara mozak na raštimanoj dalapari.

U vlastitoj stihozbirci do koje ne držim kažem da moja radost može stati u bočicu redergina. Vladam pomorskom terminologijom, barometar je pao, more je ko ulje, nešto se tako prezajebano sprema, predosjećam i osjećam, senzori soula me nikada nisu nasukali na sprud. Predlažem da ne slušate govor budale koja iz očaja laprda, sere kvake.

Sreća je što sam doživio psiho havariju, nisam stao nogom na palubu, u društvu idiota bolesnika, ubica s ganom za pojasom.

Plovim kroz bezlične dane, sviram kurcu, nemam na vratu ni šefa ni direktora. Derem džonove cipela, u kafani šutim ko riba, skontao sam da u ovoj katakombi nema izlaza.

Da nemam fascinantnu sposobnost detekcije ne bih bio u stanju napisati nešto u folu roto romana, trećerazrednog stripa. Možda bih u sitne sate hodao s kantom farbe, ispisivao ogavne grafite na zidovima arhaičnih zdanja.

Nisam erudita, nisam obrazovan ni obrezan. Looser sam velikog formata. Zalutali sam metak u ovom gradu. O tranzicijskom haosu deplasirano je govoriti. Moja opcija bi bila Tobago ili Mauricijus ili napose selendra na Korzici. Nemoćan sam. A ko nije? Jedino što mogu uhvatiti kurs ka aščinici, pokusati kompot od suhih šljiva pa pravac kuća koje me strah. Strah me zidova, zidnog sata, frižidera što zuji, strah me mahalskog šljama.

Usnio sam arhipelag, kamenu pustoš, plima je napadala stijenje koje je stršilo iz mora, hodao sam posrćući, ugledao niz crvenih kuća s jednim prozorom bez vrata. Pored kuća zjapile su devastirane zgrade s iskrzanom fasadom polupanih prozora. Pored mene je prošla djevojka u džinsu, s vokmenom na ušima, pored mene projurio je na rolšuama mladić s bijelom krijestom. Poslije sna dugo sam sjedio, pokušavao da uskočim u vagon za svakodnevnicu.

Tmuša udara u prozorska okna, iz džezve u šoljicu cijedim zadnje kapi kafe. Omča tjeskobe stegla vrat. Na stolu je pisaći stroj, pokušavam da nađem ključ da poentiram tekst. Poslije uriniranja ulazim u hladnu sobu, pored mene prolazi slatko mače, lijepi se uz nogu, prede. Mače je ušlo kroz odškrinut prozor, milujem ga, vidim da sam u problemu. Stisnutih zuba iznosim ga u haustor. Ne želim da mi se pod kožu uvuče, naprosto nisam u mogućnosti da pripazim jadnu bespomoćnu životinju. Častim je konzervom paštete, zaključavam vrata, sjedim dugo na kauču, podsjećam na komad leda koji se topi. Imam dugo da guslam do svitanja, nemam brijač da se obrijem niti pjene za brijanje.

Kucanje zidnog sata me izbezumljuje. U slijepoj sam ulici, da ima delegata, ludaka, opleo bih kozaračko, otišao u aščinicu na pače, ovako mogu samo ušima klimati.

Kona šmrklja, ne mogu da je budim za cenera. Možda se desi čudo, možda bude bolje. U kući ni jabuke ni arfa, klizim dupetom niz kal, niko mi ne može pomoći. Otišao sam u maglenu ulicu, pokušavam od sebe da se spasim, crne riječi izgovaram zagledan u mračni prozor bez zavjesa.

Prije 25 godina ležao sam gologuz u prehladnoj ambulanti dispanzera, medicinska sestra nabila je špricu, prije uboda igle uhvatila me krvnički za muda. Sljedeće jutro došao sam u dom zdravlja s namjerom da je odradim, prošla je pored mene lica hladnijeg od smrti.

Kući sam se vratio sjeban, do daske frustriran.

Vrelim somunom čistim tavu s hašeom, tava blista, mogu je komotno upotrijebiti umjesto ogledala za brijanje. Ispisujem hroniku uništenog svijeta. Ništa originalno, posebno. Kada sam slab, najjači sam. Tako me svrbi dupe, sapun je pri kraju. Tražim upaljač. Gdje je, mater mu jebem? Volim kada me mrze. Ne volim sebe. Volim ptice. Volim ptice. Što više ljudi bježe od mene sve sam slobodniji.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Alcatraz
Rodić: Romansa
Rodić: Predah
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Demobilisani dezerter
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke
Rodić: Vertigo
Rodić: Pinokio
Rodić: Apatrid
Rodić: Bijeg
Rodić: Muha
Rodić: Šaza
Rodić: Rezervat
Rodić: Osmijeh