foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Igra

Tabancugom sam išao od Pivare do Zetre na vakcinu. Fasovao sam dozu, primio AstraZenecu, danas sam raštelovan, baca me ko mistriju. U slow motion sam varijanti, teško izgovaram riječi kao da sam sa odjela za intezivnu njegu otpušten. Namještam reglere da dan osmislim. Startujem izjutra ko Carl Lewis, legnem da spavam sličan usranom golubu. Levitiram, sebe zajebavam, plamene strijele u mrak ispaljujem. Nisam frustriran, u varijanti sam ludačkog balansa, nekada se ni vlastitog imena ne mogu sjetiti.

Definicija mog ispisa: čista igra, žongliranje riječima, nikad prisila, nikad utakmica, poriv za bolesno dokazivanje. Otkad znam za sebe ulazio sam u varijante najvišeg rizika. Čudom, ostao živ, spopada me smijeh kada se u ogledalo gledam, kada prištić na nosu istišćem. Kreiram prvu rečenicu, druga je u magli, dalje plovim niz nabujalu rijeku s polomljenim veslom.

Pisanje jeste ekstra opasna avantura, pojave se mrzitelji, demoni s glasanjem hijene. Srećem dobre i loše pisce, držim distancu, ne želim da uz hladnu platu besjedim o Shakespeareu, Krleži, postmodernizmu, statusu pisca, besmislenim pričama koje me iscijede. Koračam ulicom, nemam pojma da sam pisac, nisam naduvani puran s kravatom u društvu onduliranih gospođa. Često u pauzi kucanja u pisaći stroj upitam se: koji će mi kurac ova zajebancija? Postajem malodušan, sebi odvratan, na sreću prođe crni oblak iznad glave, zaboravim na crnjak. Zaborav je sjajna stvar, spasitelj soula, bez zaborava mozak bi prsnuo. Poslije ispisa romana nagazio sam na strašan vakuum, lebdim otkačen od modula vaseljenom. Moja askeza je moj hedonizam. Gluvarim, zajebavam se s piljarkama, uvaljuju mi patlidžan i rodakvu. S crnim đavolom se zajebavam, dugo je trajala žuta faza pisanja, gotovo na rubu teške skribomanije. Sudeći po feedbacku vidim da sam pogodio u centar, raznio metu u paramparčad. Osjećaj dosade, spleen teško podnosim, dosada je kompost za zlo svake vrste. Eskiviram je bjesomučnim šalama i pošalicama. Kradem dane ko kleptoman-hipster kreme za cipele, kalodont i jeftine sapune. Baterija u meni je crkla, volja ne pomaže, pogotovo šupački savjeti zlih koji pršte od dobrote. Prije spavanja sjedim pred caféom, mezim svaku ženu u prolazu, sebi sam nepoznat, preobrazio sam se u samotnog stršljena, spremnog na najveću podlost, groznu laž. Na riječi da sam objavio knjigu klocevi reaguju idiotskim smijehom, poslije me roka tjeskoba, kočim se od straha. Najstrašnija stvar koja može trefiti čovjeka za života je da ni korektno ne poznaje maternji jezik. To je zasigurno podzemni svijet, vječnog mraka najstrašnijeg užasa. Možda sam ja trebao biti šoferčina, prevoziti šljunak do gradilišta, na animalan način grgljati nerazgovjetne riječi. Svakako da bih bio sretniji da mičem usnama čitajući naslove dnevne štampe. Pun sam gnjeva, barometer je pao, more je ko ulje, bojim se oluje u meni.

Hospitalizacija na Psihijatrijskoj klinici po defaultu jeste likvidacija. Tačno je da su me psihijatri iz mrtvih izvadili, ali pritom na svečan način muda odrezali. Ni dr. Karabeg ih ne može skrpiti. Mogu samo da duvam mediokritet, u vjetar, dignem uzbunu kada me u šupku žigne. Udaram s pozicije autsajdera, udar hulje, sve te grozne laži smrdljivih političara, pljujem na svaku vrstu manipulacije. Na koncu to i nije ništa novo, na promociji romana sam en passant izustio sentencu: Nikada nisam pokušavao biti originalan, možda zato i jesam originalan. Nisam mudrac, i ćorava koka zrno nađe. Kapitalni sam egzemplar poštenog čovjeka. Dive mi se, aplaudiraju. Zašto? Ne mogu da skontam. Apatrid sam. Kakva zajebana ljepota, grozna istina o meni jadnom i ubogom pjesniku.

Ko će platiti ovu kafu? Platit će Salkan. Salkan na Markalama tuši spužve i trulekse. Ja dilam maglu, da nisam šenut bio bih živ. Sebe šutnjom zabavljam, odmaram mozak pred cunami mraka. Da nije budala ovaj svijet bi strunio.

Mačke mjauču ispod kontejnera. Šihta bijesnog hodanja je okončana. Pecam stihove na asfaltu.
Rat krkana nije prestao. Hajmo lijepog paradajza, jeftino.

Sebi sam ga zahatario s poezijom. Šta ću? Ne mogu iz ove kože. Promijenio sam pertle na cipelama, gledam šare na stolnjaku. Dobujem po stolu prstima. Dokon pop i goveda krsti. Prije spavanja kusam salatu od krastavaca.

Nije sve tako crno. Sutra je novi dan.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel