Fan sam klozeta. Klozet je blago u kući, moja empirija mi govori da sam u pravu. Ima li ko da drugačije misli da ga nokautiram? Sjedim u kafani, na tvrdoj stolici žuljam guz slušam blues. Alkoholičari pucaju dosadne verbalne rifove, žena pored mene klamfa mobilni, dešava se urnebes dosade.
Jutros poslije buđenja zdrmalo me stanje teške hipostenije. Držao sam se za štangu na ulici, jaka kafa u bircuzu vratila me u život. Noge su klecale, uspio sam doći do kuće.
Prvu stihozbirku Vremeplov prekucala je u officeu rodica Olja. Svjetlost, izdavačka kuća, u to vrijeme figurirala je kao najveći izdavač. Poslije tri mjeseca prežderan od filovanih paprika ležao sam na sećiji u kuhinji, čuo sam prodoran zvuk zvona na vratima. Poštar mi je u ruku tutnuo telegram. Pisalo je da je knjiga prošla, da treba da dođem u redakciju. Poslije sam saznao da je na konkurs stiglo dvjesto rukopisa, samo moj je prošao. Iz fabrike sam dolazio u izdavačku kuću, čista procedura, tehnički problemi. Stihozbirka je objavljena, nisam do kraja bio svjestan da sam na velika vrata ušao u svijet poezije. Promociju sam odbio. Jedini razlog je što se u priču upetljala moja djevojka, umjesto mene je dogovarala mjesto i vrijeme promocije. Bio sam očajan. Pijanoj, ludoj budali nije bilo teško da padne u očaj.
Nemam domovinu, apatrid sam, imam paklo loših cigara u džepu. Možda ću zbog ovih riječi biti anatemisan, za što me lagano zaboli. Sistem proizvodi sirotinju ko pekar somune. Davno sam ispisao aforizam: Prazan ceker je najteže nositi. U mom trezoru mozga ne postoje riječi sreća, pravda, moral, sutra i još mnoštvo odioznih pojmova. Rigidan sam na elegantan načim, moje pismo nije prijemčivo za tankoćutna srca.
Gotivio sam nevjestu svijeta Jugoslaviju, ipak nisam jugonostalgičar. Juga je poslije Kongresa SKJ 1974. godine ušla u level neutemeljenog i nesuvislog presinga diktiranog od političkog, vojnog i policijskog vrha. Perfidno paradama, Bilećankom i borbenim pjesmama rasulo je vješto sakriveno. Epilog je poznat, eksplodirao je karakazan, procurila kanalizacija. Tragedija lijepe ideje, bajke o boljem pravičnijem svijetu.
Kvislinzi drže son, ja se držim za uho, gledam u ogledalo, smijem se koliko sam ružan. Kafa mi nije legla, na nos udara. Sjedim na kauču, osluškujem zujanje frižidera. Pričam dosadnu priču. Na ulici srećem face izašle iz paprati. S reputacijom kultnog pjesnika klošarim, skitam opustjelim ulicama. A bre momče Makedonče. Fašisti, jebem vam na majkata.