foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Demobilisani dezerter

Prohladno je jutro. Zgotovio sam kafu, ulična rasvjeta obasjava ulicu. Ožiljci su od mraka na licu, od tišine srsi mi prolaze niz kičmu. Obrijao sam se, posteljinu s kauča spakovao u plakar. S tornja otkucava šest sati, navlačim čarape na noge, oblačim čistu majicu, sedam dana nosim majicu sa flekom od gulaša. Dojam je da su koljena od dur aluminijuma. Konačno je svanulo. Vijore se pobjedničke zastave, sirotinjski peškiri i čaršafi na štriku za veš ispred zgrade. Ispod prozora ostavljam papir s mesom iz bureka za majušne mačiće. Kazaljke na satu su stale, nemam namjeru da promijenim bateriju.

1996. godine sam penzionisan, kosti me bole od nerada, treniram crkavanje. Strah me da otvorim poštansko sanduče, računi režu jaja bonsekom. Spuštam se niz ulicu, ne mogu da procijenim da li zuji u ušima ili u trafou pored devastirane kuće?

Ne podnosim akademski vokabular, priču volim da otresem svojim esperantom, kultivisanim jezikom ulice. Bojim se sebe, bojim se federalnog dnevnika, srbovanja, OHR-a, bojim se ući u tramvaj.

Bolje valjati bure piva uz brdo nego kamen. Opaska ima itekako veze s mozgom.

Deset godina bio sam u čudnoj simbiozi sa psihički bolesnom ženom. Svaki dan sam je posjećivao, nikad joj nisam izjavio ljubav, ništa joj nisam obećavao čak ni pišljivu kutiju šibica. Poslije kafenisanja ispričala mi je zanimljivu priču. Ulice su bile u beharu, prošetala je do groblja. Na travi pored groba ležao je grobar u gumenim čizmama. Zagrcnula se od gutljaja kafe, izustila da je taj čovjek brutalno silovao. Znao sam da je nimfo, vjerovatno se pred njim skinula gola, nisam vjerovao u loše upakovanu priču. Pitao sam je kako da ona kao pravnik nije prijavila slučaj policiji, nije rekla ni ocu doktoru krivinog prava? Šutnja je bila njen elokventan odgovor, na koncu sve je iščezlo u crnoj magli prošlosti.

Sjedim u tramvaju, ispred mene sjedi ćelavac ogromne glave sa smežuranim naboranim potiljkom. Nisam mogao izdržati, premjestio sam se na stolicu kod sijede babe sa cekerom na točkićima ispred nogu.

Rupe u svakodnevnom životu krpim trulim koncem. Džepovi hlača su puni čahura manevarske municije. Ja sam bohem, treba da mi Zvonko Bogdan pjeva, tamburaši na uho sviraju.

Na Osmicama najbolji je med. Pčele su gore u planini. Odakle skuckati novce za takvu slast.

Demobilisani sam dezerter. Jebem te, vojni referente. Da se hoće ponovo pojaviti dinosaurusi na planeti Zemlji.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Alcatraz
Rodić: Romansa
Rodić: Predah
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke
Rodić: Vertigo
Rodić: Pinokio
Rodić: Apatrid
Rodić: Bijeg
Rodić: Muha
Rodić: Šaza
Rodić: Rezervat