Na stoliću u kuhinji je mušema sa cvjetnim motivima. Sjedim, balansiram s guza na guz, nemilosrdno punim pepeljaru opušcima. U kupatilu veš mašina u centrifugi zviždi ko Mirage 2000. Čekam, moram veš prostrijeti na štrik ispred kuće. U nosnice udara miris pokošene trave.
1954. godine otac je radio kao šef stanice u Zenici. U stanici, u stanovima, stjenice su bile veliko zlo, s plafona su padale na pod. Žene su odvratne insekte mele brezovom metlom, sipale ocat po ćoškovima, u lajsne, desilo se da su komšije dolazile spavati u naš stan, naš dom je bio čist, stjenice su dohakale, koža stanara je bila krcata piknicama od ugriza.
U Zenici je rođen brat Mišo, otac je otišao u Beograd na faks. Priče iz perioda sreće, bijede, euforije proizvedene idejom revolucije podsjećale su na crnu bajku, tešku patnju u kojoj su svi bili srećni. S Ilidže smo preselili na Čengić Vilu u stan dobijen na spomenicu djeda Jovana. Imao sam šest godina, na zidu ispred vrata udario sam ćizu da ne bih fulio zgradu. U posjetu je dolazila učiteljica Ljerka, drhtao sam od straha, sjedio na WC šolji, čitao lektiru. Učiteljica se mahnito smijala očevim egzibicijama, frivolnim šalama. Uši su se znojile od muke, čekao sam da moj tutor ode, poslije sam po parketu rolao limeni autić, oponašao zvuk motora.
Uporno krešem istrošen upaljač, od muke nasmiješen otvaram prozor da uđe svjež zrak. Prozori su uprljani od kiša i čađi iz dimnjaka. April je oprljio uši hladnim vjetrom, željan sam osunčanih dana. Komšije umiru jedan za drugim, stegnuo mi se šupak od straha. Šuknem apaurin i mirna Bosna.
Požderem ćevape, pozdravlja me Japanka našminkanih usana, stisnutih zubi kaže mi: “Merhaba”. Radim u preduzeću “Suha šljiva” kao referent za zajebancije. Poslije šljake dajem časove iz šegačenja. Normalno sam lud. Zamišljao sam u svojoj viziji da kao kapetan sa ženom-zvijeri imam tri-četiri djevojčice sa kikicama, da poslije ručka glabam lulu, gledam kako moji pupoljci rastu.
Strefili su me usrani, upišani čaršafi u ludnici, užas nepoznat mom mozgu. Život se naglavačke okrene u sekundi. Možda sada samo oponašam život, igram rolu budale kultnog pjesnika. Istina je zlo, istina nije za svačije uši. Poslije brijanja idem da prošetam gradom sa povezom preko očiju. Želim samo da čujem cvrkut ptica, ne ljudsko hroktanje. Priča velikih umova tranzicije je salmonela. U sistem je apliciran model laganog umiranja. Zamišljam da sjedim na stolici, kukuruzom hranim jato pataka uz garnirung zvuka orgulja.
Ovaj svijet je reprodukcija pakla. Da li je to istina? Ne mogu da vjerujem. Sanjam. Sanjam.