foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Depresija

Jutarnji je sfumato. Aspiratorom kupim prosut duvan s poda. U zdjelu, suvenir iz fabričke menze, sipam kefir, drobim suh kruh. Nekada me prijatelj Suad rano izjutra zovne na mobilni, tvrdi da svako ko se budi poslije deset sati treba otići psihijatru. Odavno nisam noćna ptica, živim penzionerski, isprogramiran sam u svojoj viziji slobode. Špartam u dvije ulice kao da u Foči živim. Već deset dana vrućine su uždile, mozak je prokuhao. Poželim studenu zimu, prtinu da pravim, poželim lice snijegom da trljam. Jučer mi je u tramvaju sletio šorc ispod koljena. Gospođa pored mene izvalila je oči. Izašao sam iz tramvaja, sjeo na zid, zapalio cigaretu. Jezik me peče od prekomjernog pušenja. Grad je krcat Arapima, na tren gubim konekciju sa gradom, pomislim da sam u Libanu. Predveče mati s nanama iz kvarta sjedi pred zgradom, egleniše. Nani Devli sredila je šišanje u stanu. Kada stišaju vrućine frizerka Bahra će doći, dobroj ženi srediti frizuru.

Sjedim sa zajebanim tipovima u caffeu X. Rokaju cifre. Preko kurca spomenem hiljadu eura, u biznisu su, barataju sumama od stotinu hiljada, milionskim iznosima, vrte nekretnine, kupuju kamione, u kafanu u bijesnim džipovima dolaze. Mislim koji sam jad i čemer, kultni pjesnik baždaren na tri usrane marke. Pojavi se frajer, iz gepeka vadi markirane komade odjeće, u petnaest minuta utuši garderobu, hajruje cifru od koje padam u nesvjest.

Izjutra u parku Ajtmejdan starije žene sjede na stolicama, gimnasticiraju, slušaju instrukcije, dižu noge, lagano podižu ruke. Na klupama sjede Pakistanci, srušene spodobe, jedini lijep prizor su golubovi, moje kokice. Za velikih vrućina gugani leže na zemlji otvorenog kljuna, s ispruženim krilima. Jučer sam vidio crnog mačora, fen je ubijao, ležao je na trotoaru u sjeni, hladio muda na betonu.

Ne mogu na more, izvučem šlauf iz veš-kuhinje, pred haustorom se rashlađujem mlazom hladne vode. U vrijeme studija na Pomorskom fakultetu nisam praktikovao kupanje, išao sam u gradsko kupatilo kada sam osjećao da danfam na znoj. U Omišu sam odsjeo kod dobrog čovjeka barba Milidara, pomagao sam mu u vožnji turista pasarom u Radmanove Mlinice. Nisam bio plaćen, hrana i soba su bili gratis. Pred ljeto u starom dijelu Omiša sam za jeftine pare pod suncobranom salio niz grlo bocu bijelog vina. Ne pamtim da sam se ikad u životu tako napio. Došao sam do sobe, gazdina kćer dojila je dijete, spustila bebu na pod, izvadila glomazne sise iz grudnjaka strasno uzdišući. Nisam bio pri sebi, otvorio sam vrata sobe, u cipelama se bacio na krevet. Spavao sam ravno 24 sata. Mamuran sam u kužini pio kafu. Šjora Mande, gazdina žena digla je nos, nalijepila me ko zadnjeg idiota. Mogao sam dolaziti u Omiš kada mi je god bila volja.

Sarajevo mi nije ležalo, mediteran je podneblje gdje stoprocentno funkcionišem. Sada je sve zasrano politikom, ne želim idiotima da se pravdam, ne želim s majmunima ulaziti u dijalog. Pišem, razgovaram sa sobom, u pisanju nemam milosti prema sebi. Da nije tako ništa ne bi bilo od mene kao književnika. Ne jebem tapšanja, hvalospjeve, mržnja literarnih picajzli mi je motiv da stremim ka savršenstvu. Političari su proizvođači mraka. Ne vidim prst pred okom. Usred bijela dana pipam rukom zid. Sjenu tmuše vidim na licima ljudi s kojima pijem kafu. Na sceni je razorna sloboda, razorni boljitak. Ne puca se iz pušaka, puca se jezicima. Nemam gdje da se sklonim, tražim predah, sopćem u agoniji. Depresija, splin, dosada režu uši. BiH ide u Evropu. Vi idite, možete komotno i u pičku materinu, ja ću na more. Idem se sjetiti svoje pogibije. Ipak, živ sam, čudom ne mogu da se načudim.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija