U slow motion sam varijanti, teško izgovaram riječi, kao da sam s odjela za intenzivnu njegu otpušten. Namještam reglere dan da osmislim. Startujem izjutra ko Carl Lewis. Legnem da spavam sličan usranom golubu. Levitiram, sebe zajebavam, plamene strijele u mrak ispaljujem. Nisam frustriran, u varijanti sam ludačkog balansa, nekada se ni vlastitog imena ne mogu sjetiti.
Definicija mog ispisa: čista igra, žongliranje riječima, nikad prisila, nikad utakmica, poriv za bolesno dokazivanje. Otkad znam za sebe ulazio sam u varijante najvećeg rizika. Idealan sam za rat sa kanibalima. Čudom, ostao sam živ.
Kreiram prvu rečenicu, druga je u magli, plovim niz nabujalu rijeku s polomljenim veslom. Pisanje jeste ekstra opasna avantura, obavezno se pojave mrzitelji, demoni s glasanjem hijene. Srećem dobre i loše pisce, držim distancu, ne želim da uz hladnu platu besjedim o Shakespeareu, Krleži, statusu pisca, ne želim da se trošim u besmislenim pričama koje mi iscijede mozak, poslije kojih ne mogu ni korak na ulici napraviti. Postajem malodušan, sebi odvratan, na sreću prođe crni oblak iznad glave, zaboravim na crnjak. Zaborav je sjajna stvar, spasilac poslije brodoloma, bez zaborava mozak bi prsnuo ko nar bačen na asfalt.
Poslije ispisa romana nagazio sam na strašan vakuum, otkačen od modula lebdim vaseljenom.
Osjećaj dosade, spleen teško podnosim, dosada je kompost za zlo svake vrste.
Kradem dane ko kleptoman hipster kreme za cipele, kalodont i jeftine sapune. Baterija u meni je crkla, volja ne pomaže, pogotovo šupački savjeti zlih spodoba koji pršte od dobrote. Možda sam ja trebao biti šoferčina, prevoziti šljunak do gradilišta, na animalan način grgljati nerazgovjetne riječi.
U pisanju preferiram riječi hladnije od mesinga na -20°C. Ljepota riječi mi je ogavna, odvratno smrdi, obavezno bacam ključ u WC šolju.
Kao osnovac na raspustu kod babe Mileve znao sam satima stajati pored svinjca, s kriškom kruha namazanom bestiljom, gledati kako se krmača prasi. Klinci na ulici nabijali su loptu, mene su interesovale životinje, krava, konji, kikirezi, guske. Za mnom je išla kolona mačaka, znao sam u vrijeme ručka u dvorištu velike komade mesa bacati na zemlju macanima i kučcima.
Pitam N.M.: “Znaš li kako su nestali dinosaurusi?” “Znam”, reče bruder, “naletili su na goloruk srpski narod.” Raznijela me doskočica, koračao sam ulicom, smijao se. Prolaze hairlije s vrećom cementa, blješti sunčeva aura. Nemam moć da se od sebe odbranim. Zanijemio sam, svaka riječ koju izustim je za kontejnera. Ubio sam pjesnika u sebi. Da li postojim? Otkud znam. Znaju ptice na jutarnjem nebu što odlaze u beskraj, u novo jutro, u bezdan bez dna.