foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Dresura

Da kojim slučajem postoji klub ludaka ja bih bio koordinator. Ekipa kvalitetnih budala može izvrnuti grad za 45 minuta, poslije otići na uštipke s kajmakom. Sistem, država ima odgovor: privođenje psihijatru, likvidacija po kratkom postupku. Face koje ne mogu da skontaju da je u životu sve jednostavno prave strašne probleme, kompost su za najcrnje zlo. Gledam kronere za šankom, ubijaju se brljom, seru kvake, svojim ženama dolaze mortus pijani, usrani, poništenog ega. Ne može se desiti, u društvu žene koja mi je horizont, da je džukac štipa za sisu. Odgrizao bih mu uho, ispljunuo na asfalt vranama za doručak, poslije gledao Federalni dnevnik uz fildžan kafe.

Vaseljena je savršena, majmun je savršen, čovjek je kateheza prirode. Žalim li čovjeka? Ipak ne. Jedno je apstrakcija, drugo čovjek koji mi nešto u životu znači. Apstrakcije, izdefinisani svijet, citati veleumnih profesora zagušili su um. U ovo vrijeme sveopšteg terora teško je ostati pri sebi. Opozit sam ovom svijetu, uvijek postoji modus i mogućnost da me monstruozne izopačene spodobe sklone trajno iza žice. Ne pristajem na dresuru. Dresura čovjeka mučan je prizor. Šta je život? Da li ga mogu domisliti, sve što mogu je da stavim mokre čarape na konvektor. Da mogu skontati šta je life doživio bih mentalnu smrt.

Toplo je decembarsko jutro. Izlazim odjeven u duks, na nos duvam. To nisam ja. Prašina sam koju mrak guta. Fale mi dvije marke za teglu majoneze. Stojim pred granapom, češem uši, gledam dupe debele žene. Smiješno. Ne znam koliko je sati, zarobljen u sebi hodam teškim korakom, stavljam dlanove na oči, far automobila me zaslijepio. Ne kasnim, naprosto nemam gdje. Zvoni s tornja, lice se grči, strah me golomuka. Ozeble duše grizem usnu, šutim, šutim.

Svijet je ušao u epohu rasula, desio se i dešava rusvaj. Zlodusi su u ljude ušli. Nema voza, peron je srušen, nijemost je govor mrtve duše. Svijetom vladaju kanibali. Ne mogu ništa da kažem, od sutlijaša sam se zagrcnuo. Svako jutro poslije buđenja usta mi presuše. Šta ću jadan i žalostan. Krkam ništavilo. Tako mi grah pao. Bilo je u mahali delegata, u civarama su ih kući dovlačili. Najbolje je ipak u ovo zlo vrijeme obeznaniti se alkoholom. Sjedim na komadu kartona pred Prvom gimnazijom, probavam cokule kod uličnog prodavca. S čarapama na asfaltu izgledam groteskno. Ciganka s hrpom prljave garderobe se osmjehuje. Ustajem s naporom, žurim u cafe. Svako jutro ulazim u centrifugu svakodnevnice. Pička je vrata pakla. Ovaj svijet krematorij je duša. Kapaciteti ludnica su popunjeni, psihijatri rade udarnički prekovremeno. Kruh koji kusam mrakom je zatrovan. Poezija je moja anestezija. Hladim noge u lavoru, termo čarape su mi tabane spržile. Spasonosni bijeg, bijeg u šutnju dijalog sa pticama. U sopstvenom šapatu postojim, utrnuo od tišine sanjam. To je sve što mogu.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg