foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Pomračenje

S mržnjom ne možeš nigdje, sva vrata su ti zavarena. Ljubav, antipod mržnji je klasični smrdljivi enterokolitis. Zajebancijom se oslobađam stega filozofskog promišljanja. Živim u konstelaciji savršenog nereda, priče sa idiotima, budalama su mi poslastica.

Mjesečno primim, aplicira mi se ampula haldola, farmaceutskog smeća, tri-četiri sata sam flat line, poslije po običaju munja nebeska.

Od ustašoidnog vokabulara, kovanica, presmišnog purizma znam napraviti top dernek. Vrhunski sam raspoložen i relaksiran. Čovjek akrep, bezličnog izgleda, u seksualnoj apstinenciji, po logici stvari ima želju da kolje i ubija. Fenomen očigledno nije u fokusu umova, vrhunskih mislilaca. Ko to misli verse, sve je u akceleraciji, nema se vremena iščitati kolumna u jutarnjim novinama, rulja ne jebe umjetnost, napose filozofiju. Opasno je biti opozit majmunima u priči, može ti u afektu, ludilu smrskati lobanju kriglom za pivo. Motrim lemure, za šankom, ne upuštam se u dijalog, u suštini najviše se sebe bojim.

Ne vraćam se u rikši kući na ručak, vraćam se u poderanim sandalama sa solidnom kilometražom. Prokrijumčario sam se kroz pogani dan. Nisam frustriran. Samo da ne biju. Nemoj po glavi, druže plavi.

U osmom razredu osnovne škole bio sam kod školskog druga Šimeta, nažderali smo se banana, Šime je poslije udarao u akustičnu gitaru, njegov brat Tončo lemio je u kutu sobe žice po šemi. Bilo nam je dosadno, ja i Šime počeli smo se hrvati. Gadno sam ga načepio, prdnuo je od muke. Njegova mati Merica stajala je na vratima sobe s kutlačom u ruci. „Odlazite“, izustio je njen vrli sin zajapuren u licu, Merica je otišla da zgotovi ručak. Bio sam u čudu, nisam mogao vjerovati da sin persira rođenu majku.

Udario je jak pljusak, slapovi mutne vode prelijevaju se preko potpornog zida, ispod prozora teče potok dobar za rafting. Poslije sparine smrdi zrak na balegu i fekalije. Tri para poderanih cipela sam u kontejner bacio, šminkerske cipele čuvam ko suho zlato.

Čekam da legne penzija, vrganja da kupim, mati ne da da ribu donesem u kuću, stresa se od jeze.

Jučer sam iz tube istresao majonezu, umakao kruh, majoneza mi je na nos izlazila.

Komšija kiše ko drvosječa, doručkujem u osam sati, u devet svi u mahali znaju šta sam kusao za doručak.  To mi je nepojmljivo, relaciju ne mogu skontati, ne mogu je u sebi slomiti. Prođem ulicom sličan tornadu, usput ako nabasam na poznato lice otpozdravim, ispalim se do Vijećnice na tramvaj.

Na istrošen upaljač podsjećam, nisam za deponije smeća, desi se da me u po bijela dana crni mrak poklopi, šteku na vratima ne mogu da potrefim. Epizode pomračenja nisu slučajne, klasična difuzija svijesti opasnija od bengalskog tigra.

Vidjeti na ulici ustašu, mudžahedina, četnika sasvim je obična stvar, gotovo istovjetno kao da sretneš poštara ili vodoinstalatera. Svi su redom oguglali, otupili, niko to ne jebe, naprosto fenomen fašizma nije interesantan u priči. Ne znam da li haluciniram, dojam je da su se pojavili lijevo orijentisani fašisti. Vrlo je degutantno sa svastikom na rukavu slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Fašizam je mutirao, kokoške su mutirale, goveda i maslačak na livadi. Nemam apetita, prisjedne mi zalogaj u ustima.

Mati uvlači konac u iglu, krpi moj džemper, dobujem prstima po stolu, čekam nekakav kurac, lijepe dane. Tako sam u Vinkovcima čekao šinobus za Podravsku Slatinu, žderao masne kobasice, trpao se staničnim drocama, slikao u kabini, gledao s jezom fotke s express brzog fotografisanja.

Prodajem svoj roman, sebe hvalim, ljudi me blijedo gledaju, s cenerom odlazim na pijacu, po pljugu, usput kupim hot dog u pekari, žvačem, gledam se u izlog butige, babe sa skalamerijom od luka, paprika i paradajza me gledaju, nestajem na ulici, nestajem u gomili nepoznatih faca, kupujem vrijeme do novog jutra, novog besmislenog dana, bježim sa stratišta u san, na dalek put odlazim. Nema carine, pasoša, samo su gaće na guzici i poderana majica na trbušini. Smiješno i odvratno, život u komori, u zatvorskoj ćeliji prije smaknuća u svitanje.

Manijački sam našpanovan na seks, u zid Olimpijskog muzeja bih ga zabio. Da se desi da naletim na rumenu ljepojku sa finim šlajpekom, ne bih se dvoumio, stali bismo pred matičara, usput s ulice pokupili muškarca i ženu, vrbovali ih za kuma i kumu. Uz pizzu margheritu i paulaner proslavili bismo svečani trenutak vjenčanja. Vizija mi se dopada, ne jebem festival krkanluka, darovanje zamrzivača, frižidera i konvektora. Simbioza bez filozofiranja, mudroserina, simpl varijanta braka. Pisao bih remek-djela, žena bi vadila zeljanicu iz rerne, gledao bih njeno dupe, oblizivao se jezikom. Šta više tražiti od života? U ludilu vjerujem da opcija nije nerealna. Poslije? Boli me đoko šta će biti poslije. Da traje 24 sata bilo bi super. Idem, izlazim iz kuće u lov bez puške, sa dvije marke u džepu. Ludilo, šta li? Moram da prezimim s glavom u sisama ili me nema. Brinem o sebi, nikom pri tom zlo ne mislim. Sjajan sam, zar ne?

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet