Probudio sam se oteklog lica. Našopao čvaraka sa crvenim lukom. Blještala je ulična rasvjeta. Čekao sam da se ispalim na ulicu brzinom Fedexa.
Sjajna je ideja da predsjednik države bude robot, da u parlamentu sjede roboti, da je gradonačelnik robot. Mašina ne vara, ne manipuliše, ne pljačka i ne ubija, napuniš baterije stroja strujom i mirna Bosna. Mutirani fašizam otpao bi ko s nokta.
Ne idem ujutro u aščinicu na musaku, jaja od morskog goluba, smlatim škembe sa kruhom od heljde i rahat sam. Volim iscijediti kafu iz džezve, to mi je najslađi srk, najveći ćeif. Ne živim život, živim fikciju. Očigledno nisam kompaktibilan sa stvarnošću. Od krhotina svog života slažem, kreiram mozaik. Nije za Louvrea, eksponat je posve u sferi moje privatnosti. Umjetnost koja nikog ne interesuje. Čovjek ispačenog lica za šankom tuče travaricu. Kopirao je knjigu od 900 stranica. Kaže da jedva čeka da je sa uživanjem iščita. Zgrozio sam se. Ne želim knjigu od tri kilograma uzeti u ruke da se ne ošugam. Vjerujem u flajere, tanjušna remek-djela. Moram priznati da u toj priči nema pravila. Pošao sam kod advokata u kancelariju, naletio na ružnu ženu sa sinom degenerikom. Tražila je cvaju za metak, ugrizao sam se za jezik. Profurao sam pored nje brzinom svjetlosti.
Frajko tvrdi da je planeta Zemlja ravna ploča sa kupolom. Slažem se. Na vrhu kupole treba zasijati raštiku, kupus i luk. Da li je u pitanju retardacija ili SCH ne interesuje me, boli me kurac. Masama se život ogadio od političke pornografije, slini od songova i svih silnih zajebancija. Uživajte, dobri ljudi, u spektaklu užasa.
Vozi me halc. Pričinjava mi se da u busu na sjedištima pored mene sjedi Goebbels sa crnim kokotom i Elvis Prisley sa pirsingom u nosu. Spucao me strah. Isfurao sam iz busa, dugo stajao pored trafike, nisam mogao da se dozovem. Poslije ručka sove su me napale, bacio sam se na kauč željan sna. Brenčila su zvona. Čelo se od znoja orosilo.
Sada nisam običan pisac, nisam više u pokušaju, asteroid sam lociran na radaru NASA-e.
Priča uposlenice u trafici crnja je od moje tabakere. Otišla joj matična ploča.
Podne je. Prekipjelo mi je. Ne može ovakva sreća pod kožu. Iza mene ostale stope u snijegu, trag sjene koja luta u potrazi za sobom. Vrata smisla su zabravljena. Brava je zapekla, ne pomaže ni VD 40. Srce je blindirano, ne jebem čuvstva. Ne mogu u berbu mandarina, leđa me uhvatila.
Na predavanja na pomorskom faksu u Rijeci izjutra sam uskakao u teretni vagon na Sušaku. Na nautičkom odjeljenju padala je u oči prelijepa djevojka. Figurom i licem podsjećala je na Kelly McGillis, voljela je da sjedi pored mene. Boba je falila da se ne pomazimo. Mnogo godina kasnije drug mi je rekao da je ljepotica barba na strancu. Ne čačkaj pičku u mečku. Dobar posao si napravio. Zahvaljujem. Blagodarim.
Oči moje stoje na ormaru, dok ja gledam kako kipi mlijeko (genijalna opaska frenda Ene). Pijem popodnevnu kafu s majkom, klepeče mobilni, frajko me pita da li je validna opcija da Kosovo bude zajednička država Albanije i Srbije. Prije 15 dana su ga ošišali u ludnici, poslali mami i tati kao beznadežan slučaj. Sve je dobro. Tarik, smiri, mater ti jebem.
Malo je falilo da ne ošarafim Ensara Đozu na ulici krcatoj psećim govnima. U Ćeljigovićima kod ovaca lola ubo ljepoticu, četiri čobanice je vode. Nemam šta da kažem, idem da se istuširam.