Srčem vrelu supu, odlažem kašiku u tanjur, opserviram mravka, nosi koru kruha deset puta težu od svoje težine. Stoprocentna fascinacija. Zgrada je trula, za toplih dana mravi izlaze ispod lajsne, u šetnju po kuhinji. Za nekoliko sedmica eksplodiraće behar na drveću.
Ubio sam se Tvrdošem, krenuo kući sebe da uhapsim. Obdanište u kući u susjedstvu je iseljeno, nema kikota dječice, Arapi su se uselili. Čupavi Arap razgovara na mobilni, u papučama nervozno hoda po mokrom asfaltu, čovjek je kreatura, Fernandel iz mračnog tunela.
Pecam ribu u mrtvoj vodi, iz vode vadim mrtve aveti prošlosti. Mrak je moja domovina, adresa na kojoj me možete naći.
Pisanje je za mene detoks varijanta, pročistim mozak i dušu. Tezu da je ružno lijepo, lijepo ružno, spreman sam braniti na život i smrt. Davno prežvakana priča u domenu estetskog promišljanja, akceptirao sam je s nevjerovatnom lakoćom i slašću.
Često se desi da sam u šemi s blentavom poremećenom klipačom. Veže mi se šuha, nemam petlju da noć provedem u krevetu iz straha da ću ostati bez falusa, da će ga ljepojka u prebačaju odsjeći nožem za tranžiranje mesa.
Ne vjerujem piscima koji u životu nisu bar jedan dan bili gladni. Isuviše sam moćan pisac da bih se bavio književnom kritikom. Teorija je suha, porozna, ubitačno dosadna, podsjeća na keks iz humanitarne pomoći u vrijeme rata. Teorija je krucijalni adut za umove bez ideje, snage da ostave bilo kakav trag vrijedan rispekta.
Nisam naduvani puran, oficir, profesorčina za katedrom, kafana je moj fakultet, moj univerzitet, nemam poriv da nekom od pijanih gostiju upisujem ocjenu u indeks.
Locirao sam sektu retarda. Zasmrdi u buregdžinici, tramvaju, gradskom parku, na svakom mogućem mjestu gdje se pojave. Vrlo su agresivni, drski, zaudaraju na pasja govna.
Uživam u svojoj propasti. Zajeban hedonizam. U koaliciji sam sa sotonom.
Mahala je mrtva, ne pokazuje znake života. Podsjeća na davno potonuli svijet, posve postapokaliptičan prizor.
Život me nokautirao. Šta radim? Čupam pa sadim. Robijam ulicu.
Ljepše mi je stajati pred streljačkim vodom nego klofati ćilim, glancati prozore. Lijenost me smori, cigareta ispada iz prstiju.
Ne praktikujem odlaske u teatar. Bolja, moćnija predstava je u glavi. Pored gradskog pozorišta kota je za ispišavanje. Zakopčavam šlic, palim cigaretu, krećem u besmislenu avanturu sjedenja na stepenicama knjižare Buybook. Čekam voz za Štutgart. Na peronu metež mrtvih sjena, kazaljke na satu su u paučini. Pitam curu Hajriju od kubik: “Kako ti je čovjek?” Odgovara:”Ko mu jebe mater.”
Ugovaram tekmu Željo-Boca Juniors. Sve je sređeno. Sjediću u svečanoj loži s dva magnuma za pojasom. Zlu ne trebalo. Svi normalni ljudi su ludi. Ne sam, Safete!