foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Rendezvouz

Agresivna kampanja teizacije poništila je blistavu filozofsku misao i umjetnost u najboljoj varijanti.

Satjeran sam u kut, cokulom me bubaju pod bubreg. Držim se u životu, držim se za gelender u haustoru da se ne srušim. Ne mogu da pronađem algoritam spasa, vučem se ulicom kao prebijena mačka. Pred spavanje jeo sam zeljanicu iz pekare tvrđu od linoleuma, bacio je u kantu za smeće. U cik zore u svakoj svjetskoj metropoli možeš kupiti frižider, porshea, mitraljez; ovdje, u ovom prknu, nedjeljom moraš čekati do devet izjutra za kutiju cigreta na trafici. Nikad nema sitno, svi tersaju, klasični milje niskoproduktivnih idiota.

Cijelo tijelo me svrbi, alergija od boljitka proklamovanog s najviše razine. Odapinjem gadne strijele, ne bi me čudilo da sam u registru tajne murije za likvidaciju. Neće me valjda monstruozni Atlacatl posjetiti u mom jadno-čemernom stanu. Čekam da gazda Sejo otvori Gondolu, sjedim na gajbi piva pored garaže, otvaram pakovanje motanih cigareta, rukavom sakoa brišem slinu s usta. Ulicom tutnji kamion iz pivare, šofer me pozdravlja. Prošlost se ne može truleksom izbrisati. Izleti u prošlost vrlo su bitni za mentalno zdravlje, psihobalans. Još uvijek prošlost nisam odbacio, odrezao iz memorije ko tvrd kruh tupim nožem. Nisam zahrđali stroj u napuštenoj fabričkoj hali zahvaljujući najviše daru poetskog promišljanja sebe i univerzuma.

Prije rata odgledao sam dokumentarac o Staljinu. Prizor od stotinu ljudi u čeličnoj fritezi spremnih za spaljivanje me užasnuo. Pročitao sam knjigu Zavjera šutnje poznatog fizičara Cybulskog. NKVD ga je brutalno odradio; završio u strašnoj sibirskoj katorgi, pedesetih godina pušten na slobodu ko osušeni živi leš. Istorija ovog svijeta je u konačnici istorija zločina nad čovjekom.

Mili Đukić ošišao me u kuhinji, sjedio sam na štokrli, dlake su frcale na prostrtu krpu. Udario sam glanc, obrijao se, poslije isfurao na ulicu na teren. Moram nabaviti bajkerski šljem da ćelku sačuvam od kiše. Ako kojim slučajem zakačim kakvu prestižnu nagradu, kupit ću polovnog harleyja, spucati na moćnoj mašini do Barcelone. Rusi su ušli u Ukrajinu bez pasoša; od Ukrajine parking napravili, svijetle hipersonični projektili u noći. Zemlja ortodoksnog naciste Stepana Bandere ozbiljno je najebala; predsjednik Zelenski izlazi u javnost u majici kao na teferič. Putin zavrće plin „civilizovanoj“ Evropi, cijene su progresivno skočile, pišljivi zvrk bureka u buregdžinici je četiri marke.

Kriziram za osjećanjem smisla, kriziram za radošću, mogu samo da od jada zijevam na mjesečini. Sjedim na klupi, dekubitus sam fasovao od sjedenja. Nosim svoj roman da ga složim za pakovanje cigareta. Ulazim u brlog, u kafanu, ugovorio sam rendezvouz s bolesnom ženom. Na moju veliku žalost desio se kraj prije početka. Frajko u žutoj trenerci mi se obraća: “Kako si, komandante?“ Zagrcnuo sam se kafom, majicu uflekao.

Ko je sa mnom orao, guzicom je drljao. Treba mi kisika, treba nešto lijepo da se desi; zdravo razmišljanje teškog duševnog bolesnika s mrakom, podstanarom u mozgu.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura