Porezao sam se na konzervu sardine. Stavljam toalet papir krvarenje da zaustavim. Jebo kuću koja nema čekić i hansaplast. Mati guli krompir za ručak, izvlačim ladicu sa papirčinama, u tom džumbusu teško mi je naći ličnu kartu i zdravstvenu knjižicu. Drug Sutko je u Dubrovniku, javlja mi da treći put čita moj roman. Knjigu nosi na plažu, sa svojom ženom Rafaelom razmjenjuje mišljenja. Usput mi uplati kredit za mobilni da možemo kontaktirati.
Moram u Buybook da zraknem papigu Kokana. Kokan mi je apaurin u ovo zlo vrijeme. Jučer sam satima sjedio na stepenicama ispred ulaza u knjižaru. S druge strane ulice tip je napeo muda, nosio je veliku saksiju sa filadendronom. Čekao sam da neko poznat naiđe, roman da složim za cenera. Pored mene prolazi čovjek-raketa. Umjesto hlača, duge zimske gaće, bijele prljave hirurške papuče, zgužvana siva kapa s roštiljade. Vrlo su učestale priče o kolektivnoj psihozi, ludilo jeste sveprisutno, najgori i najcrnji mentalni defekt koji proizvode normalni ljudi. Nemojte meni o ludilu i ludacima, pola života sam u umobolnici odrapio. Moj drug Mili kaže ne nosi drva u šumu, ne bacaj sol u more. Navrh mi je glave scijentističkog smeća, veleumnih opaski spodoba vrlo referentnih, kastriranog uma. Draže mi hroktanje svinje od njihove besjede, egzegeze političkog trenutka, dešavanja u momentu tranzicijske dijareje koja se prodaje i podmeće kao sloboda i boljitak.
Rasim Zlatan Pršte mi na telefon govori o mojim tekstovima, izgovara sjajnu Havelovu opasku: od komunista jedino su gori antikomunisti. Ushićen, pristavljam lončić za kafu, probuđen iz strašne letargije i lijenosti imam potrebu da se istuširam, glancnem i obrijem.
Sjedim u društvu falš žene. Pijem gorku kafu. Sam sam. Samoća mi nije smor, samoća me relaksira. Preferiram simbiozu s profesionalnom jebačicom. Veza bez ljubavi je najstabilnija, jedino smislena. Tati podari ljubav, mene sisama uguši. Posvetit ću ti svoje remek-djelo u nastajanju. Moralisti neka ulaze u tramvaj u kojem ja ne sjedim. Nikada u životu nisam imao plan, sem da se kvalitetno zajebavam. Uživam u svom užasu, mazohista sam, ne volim milost, sve što je artificijelno pljujem među oči. Jesam brutalan, uz natuknicu suptilan na zajeban način. Ne sekiram se, samo ovlaš udaram konture ega u stalnom procesu katarze. Šutiram prazne konzerve na ulici, šugavu mačku uvodim u kuću, hranim je, spremam je za kupanje, skupljam novac da je veterinar očisti od parazita. Dojam je da i persone kritičkog karaktera trebaju na pregled u veterinarsku stanicu.
Fen me danas uništio. Hvata me strah od vrelih dana. Gledam kroz prozor mjesec. Na odgrizenu jabuku podsjeća. Držim u ruci daljinski, gledam snooker. Propadaju kugle u rupe ko moje lijepe želje u mračni ambis. Nigdje mi se ne žuri, ne padam u cajtnot, uvjeravam sebe da nisam smiješni promašaj. Za snove ne treba škola. Legneš, zuriš u plafon, ujutru svane, počinje fešta od zajebancije.
Nemojte mi do kraja vjerovati, ludak sam koji iz ništa pogaču mijesi, smije se sebi u snu, smije se svom životu, komičnoj tragediji s muzičkom podlogom od jauka. Nemojte ove redove uzeti za zlo. Sam sa sobom pričam. Nije bolest. Umjetnost? Na koncu, ovo nije moj izum, katastrofa je što sebi opraštam. Strahota od koje mi prolaze srsi niz kičmu. Sebe sam porazio, proglašen sam pobjednikom. Šutnja me spašava da ne izludim. Svaki dan vozim lauf, nikoga na puškomet. Ne sumnjam u besmisao. Noć je. Ležim na kauču u goloj vodi. Čujem eksploziju tišine, bezglasne riječi izgovaram, od nijemosti umoran tonem u san, tminu, mračni univerzum bez kraja, bez dna.
Toliko sam neozbiljan da je to ozbiljna stvar. Najveći moj problem je što nemam problem. Od takve ljepote strah me hvata. Blijed stojim nasred kuhinje. Zaboravio sam gdje su vrata svjetla i radosti. Ključeva nemam, samo mrtav osmijeh na licu. Ova svinjarija od rata nikako da prođe. Više volim da me mrze nego vole. Ništa neobično. Kako sam lucidan. Aferim, Vuče! Sjedim u City Squareu, ulazi frajko sa ruksakom na leđima. Kroner za šankom ga pita: Pušiš li ga crncima? Postapokaliptični twist. Sutra Željo igra.