Nešto od ovoga što slijedi htio sam nekoliko puta da ispričam Ivanu Čoloviću, koji je, osim što je Ivan Čolović, još i izdavač Biblioteke XX vek. I naumim, evo sad ću mu ispričati, kad razgovor ode drukčije i zaboravim. Oni koji su više sujevjernici nego vjernici smatraju da je zaborav, ako ne bog, a ono barem demon. Te je, tako, onome što je naumljeno da bude kazano usmeno, u ovome mom slučaju, zaborav dosudio da bude kazano napismeno.
Dakle, prije nekoliko godina pred izloženim knjigama u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu čuo sam kako momak svojoj djevojci kaže ovako: “Vidi, ovdje je stoposto greška u naslovu: umjesto ‘Etika i politika’, piše ‘Epika i politika’!” Pa su oboje uzeli da knjigu pogledaju.
Pomislio sam kako je ovo dvoje sretno što epiku uz politiku smatraju greškom. Otišao sam dalje, nisam se htio umiješati. To je bilo prvo nisam. Drugo je ovo rečeno, da nisam još stigao da zgodu ispričam izdavaču knjige Ivanu Čoloviću. To je zato što se viđamo rijetko pa me onda spopadnu riječi nakupljene u jata i podžapaju se te pokvare namjeru.
Dvosložnu rimu epika – politika u naslovu knjige uzeo je autor Aleksandar Pavlović, da njome obuhvati sadržaj svoje disertacije, odbranjene na Univerzitetu u Nottinghamu. Doktorat je bio napisan na engleskom, a naša knjiga je priređena za naše čitaoce. Neobičnost rime iz naslova ima i dodatak: knjiga se bavi, i to ne sasvim uzgred, i jednim ne baš rijetkim niti baš hvaljenim svojstvom deseteračkog pjevanja, naime rimovanjem.
Pjesme kojima se Pavlović bavi u knjizi iz prve su polovine 19. stoljeća i ispjevane su u ondašnjoj Crnoj Gori. Knjiga o tim pjesmama, pjesnicima, zapisivačima i tumačima ima šest poglavlja i uprkos jasnom jeziku i nepomućenoj razumljivosti, zahtijeva čitaoca osposobljenog da tu raspravu može pratiti.
Tri čovjeka su glavna za ovu knjigu: Petar I Petrović Njegoš, vladar i mitropolit crnogorski iz toga vremena, Đuro Milutinović Crnogorac, guslar i pismeni kazivač, te Vuk Karadžić, sakupljač. U prvoj glavi, na punih pedeset stranica, gdje autor izlaže žanrovske međe te epike i tradicionalnost i tranzicionost epskih pjesama, čitalac će susresti mnoštvo pjevača i tumača, i Alberta Lorda i Avda Međedovića i Tešana Podrugovića i Ossiana i Jovana Deretića i Petra Džadžića.
U njoj se može vidjeti podrobnost autorova istraživanja, i Herderova nepopustljivost o epskoj narodnoj duši. Impresivna bibliografija na 20 stranica svjedoči o istraživačkom naporu autora da sastavljajući ovu knjigu dade inovativan prilog o temi koja preko dva stoljeća utiče na živote ljudi ovoga jezika, a o kojoj jedva da ima neuspaljenih rasprava. Pavlović već izborom glavnih likova svoje knjige sugerira njenu “političnost”.
Petar I Petrović Njegoš je političar i po položaju, osim što je državni poglavar, on je i crkveni vladika, a Vuk Karadžić je figura o čijoj političnosti ne može biti sumnje. Kod Pavlovića, koji se u svom istraživačkom polju često nalazi na tlu punom podzemnih voda (jer je to polje takvo) gdje ima treskavca i močvare, zaključci su oprezni.
Čak i kad su visoko vjerovatni. Kao, recimo, pretpostavka o tome da je pjesme “Boj Crnogoraca s Mahmut-pašom” i “Opet Crnogorci i Mahmut-paša” spjevao sam Petar I Petrović Njegoš. To je tačka u kojoj se epika i politika sreću i čine jedinstven spoj, koji dodatno opravdava naslov knjige (ako je naslovu to i potrebno).
Petar I Petrović Njegoš je bio svjetovni i vjerski poglavar Crne Gore. Od godine 1834. on ima status sveca, u njega ga je uzdigao sinovac Petar II Petrović Njegoš, vladar, vladika i pjesnik. U vrijeme kad su ispjevane spomenute pjesme, on svetac nije bio, bio je još živ, bio je mitropolit. Da svetac sastavlja pjesme nije rijedak slučaj, ali dok ih sastavlja, on nije svetac. Jer je živ, a svetim se u pravilu proglašava podobnik poslije smrti.
Jedan od zaštitnika franjevačke srednjovjekovne Bosne Gregorije iz Nazijanza bio je pjesnik i u svojem pjevanju na grčkim distisima ostavio je i pored visoke pjesničke nadarenosti, trag svoje vjerske nepomirljivosti prema ženskom kinđurenju. Ni on, dakako, nije imao status sveca kad je pisao pjesme, a ono što je napisao svakako je išlo u prilog njegovoj podobnosti za sveca. On je svetac postao narodom, jer u vrijeme kad je živio nije bilo kanonizacije u današnjem smislu.
Ako uzmemo za osnovanu Pavlovićevu pretpostavku da je vladika Petar I Petrović Njegoš sastavio dvije spomenute pjesme, onda se može zaključiti da se u njima po pitanju rime dobro prerušio. Jer tu rime ima skroz malo, kao da je uzgredna i slučajna. A sveti Petar Cetinjski je u nekim drugim svojim pjesmama rimovao deseterce čitave pjesme. U dvijema spomenutim pak, o čijoj tradicionalnoststi diskusija nije završena, Pavlović iznosi dvije hipoteze: jednu po kojoj su one prilagođene usmenom narodnom pjesništvu, a po drugoj su izvorne i po duhu i po karakteru.
Dugačak bi bio katalog političkih rukavaca i rukava na koje ukazuje Pavlović u svojoj obimnoj i brižno strukturiranoj knjizi. Može se zaključiti da je najveći uticaj epskih pjesama (ne samo ovih koje je omeđio Pavlović, nego i drugih) bio politički, i da su one u patriotski usmjerenoj edukaciji bile smatrane bezmalo historijskim štivom. Karadžić tvrdi da su srpske pjesme “soderžale i sad u prostom narodu soderžavaju, negdašnje bitije srpsko, i ime”.
Petar II Petrović Njegoš, prije ravno 180 godina piše kako se u crnogorskim epskim pjesmama “sadržava istorija ovoga naroda koji nikakve žertve nije poštedio samo da sačuva svoju slobodu”. Kasnije se stvar učvršćivala i po školama i po kućama, te se iz nje izvodilo ono što je politici i političarima bilo po volji.
Pavlovićeva knjiga ukazuje na jedan od odgovora na pitanje “kad je ovo počelo”. Ovo je ovo u čemu sada živimo, u razularenom nacionalizmu i beščašću. Ovo je mnogima nepovratno upropastilo živote, a mnogi kojima je to po volji neće da vide posljedice i te “primijenjene epike”.
Pavlović u jednom od zaključaka kaže da je politika sa srpskom epikom povezana naknadno, tokom procesa reprezentacije, interpretacije i kanonizacije obavljenih u prvoj polovini devetnaestog stoljeća. Taj zaključak je, rekli bismo, neupitan, no je ta naknadnost vremenom uzimala sve jačeg maha i danas se ne može pokazati da je oslabila.
Dragocjeno je Pavlovićevo poređenje varijanata pjesme “Perović Batrić”. Iz njega se može vidjeti kako se epikom može upravljati iz centra moći, kao što se desilo s jednom verzijom pod nadzorom vladarske porodice Petrović sa Cetinja. Ta pjesma je, htjeli-ne htjeli, u lošim vremenima imala status budnice za neke slušaoce spremne da iz viteštva padnu u zločin.
O epskim pjesmama i junacima koji nastaju ne u njima, nego iz njih, na sreću, ima dobrih knjiga, nastalih u kukavičkim vremenima, proisteklih iz junačkih pjesama. Njihovi autori su Dubravka Stojanović, Ivo Žanić i Ivan Čolović, da spomenem samo neke od onih čije su knjige objavljene u Biblioteci XX vek.
Neka mi bude dopušteno da primijetim da Pavlovićevo polje ima podzemnih voda i po pitanju imena. U knjizi “Epika i politika” on redovno upotrebljava prezimena kad imenuje ljude i njihova djela. Tako, svuda navodi Vuk Karadžić, ili samo Karadžić. U drugoj svojoj knjizi, “Netko bješe Strahnjiću bane”, objavljenoj dvanaest godina poslije ove (ova je iz 2014), on, u pravilu, izostavlja Karadžić i piše Vuk.
Tako, u toj drugoj knjizi, u pravilu stoji Miloš, umjesto Miloš Obrenović. Istovremeno, Jovan Cvijić je Cvijić. Naravno, poznatost ličnosti može nekad odrediti i njeno ime. No je šteta za knjigu napisanu s toliko istraživačkog rada, ostaviti ove stvari neujednačene, te negdje navoditi imena umjesto prezimena. To podsjeća malo na one televizijske reportere koji Novaka Đokovića ne umiju zvati i prezimenom, nego govore samo Novak, ili mu tepaju Nole.
Eto, otrgnulo se i ispalo ovako ono što sam htio da kažem Ivanu Čoloviću. Drukčije nego što sam mislio. Vidim da bi bolje bilo ispalo da sam mu ono rekao usmeno. Tako bih pred izdavačem mogao nahvaliti autora mnogo bolje no ovako. I čuo bih od izdavača mišljenje o autorovoj opomeni čitaocima svoje knjige da se okanu svakog pozitivizma u očekivanjima da njegove tvrdnje budu podložne provjerljivosti sa obaveze prema naučnoj strogosti. To pa to i sve to, zato što se malo viđamo.