Probudio sam se iz, kako da to objasnim, u isto vrijeme vedrog i uznemirujućeg sna. Ne mogu reći da sam zbog njega bio zlovoljan. Nije ugodno misliti o svojoj smrti… A mogu reći da me je san ipak uveselio.
U trenutku dok sam se u kupatilu umivao, odjeknulo je zvonce na vratima, otišao sam otvoriti i pred mojim pragom je stajao Sula.
„Otkud sad ti ovako rano“, pitam ga.
„Krenuo sam iz Sarajeva dok je još bio mrak i uživao sam na putu do Tuzle. Slušao sam Milesa Davisa i išao u susret prijatelju. Može li biti išta jače od toga?“
„Pretpostavljam da može, ali se toga u ovaj jutarnji sat ne mogu sjetiti.“
Upustim ga, odem do kuhinje, riješen da nam skuham turske kafe. To je ono što ja sada pijem. Međutim, on je rezolutno rekao:
„Nema govora. Ja to ne mogu, ja moram popiti espreso. Možda je ipak bolje da izađemo van, odemo do prvog restorana.“
„Ne“, kažem. „Meni ujutro treba barem dva sata da se dovedem u red, da bih mogao započeti svoj dan.“
Nazvao sam telefonom Gradsku kafanu preko puta. Tamo rade moji konobari. Može li se tako reći? Moji konobari. To znači: ljudi koji me svakodnevno sreću na ručku. I vrlo su slabi na sve moje zahtjeve. Javio mi se poznat ženski glas. Zamolio sam je, ako je ikako moguće, da na moju adresu donese dvije šalice espreso kafe.
„Kakvu ćeš kafu?“, pitam Sulu.
„Normalan espreso s malo toplog mlijeka sa strane.“ Ponovim, od riječi do riječi njegov zahtjev djevojci s druge strane slušalice.
„Ako može dva normalna espresa s toplim mlijekom sa strane.“
I tako prošlo je desetak minuta prije nego se na vratima pojavila djevojka u konobarskoj uniformi i ljubazno isporučila moj zahtjev za espreso. I sve smo manje-više, u vedrom raspoloženju, riješili.
Ali u vrijeme dok smo čekali njen dolazak, sjedili smo za stolom, ja sam već pio svoju tursku kafu i Suli ispričao svoj jutrošnji san.
„Sanjam“, kažem, „da sam umro, moj duh se odvojio od tijela i sa strane posmatram neke ljude koji govore, a jedno meni poznato lice kaže
„Zadnje riječi su mu bile: pozdravite Miljenka Jergovića.“
Probudim se, sretan da sam živ, pomalo nasmijan onim što sam izgovorio, jer sam u zadnjem životnom trenutku, makar se to dešava samo u snu, izricao pohvalu osobi koja u zadnje vrijeme u svojim tekstovima koje javno objavljuju piše uglavnom ružno protiv mene. Skoro u svakom drugom feljtonu ima neki prigovor meni, makar on tamo ne spominje izravno moje ime.
„Smijem se“, kaže Sula. „Moraš priznati da je san duhovit.“
Ali ono što mene ovdje u cijeloj priči oko sna zanima, kažem, to je sljedeće: moje zadnje riječi prije smrti izgovorio je Jan Beran, čuveni televizijski snimatelj. Ti se sjećaš Jana Berana?“
„Kako da ne“, kaže Sula. U mladosti, dok je studirao, moj drug je radio kao vozač na našoj državnoj televiziji.
„Pa, ja sam te nagovorio da te upoznam s njim, bilo je to sredinom, možda i krajem osamdesetih godina, rekao sam: moraš ga upoznati, zanimljiv čovjek, i onda smo udesili taj put od Sarajeva do izvora Neretve. Ja sam vozio neki stari land rover. Jan Beran je sjedio naprijed, ti si bio otraga, ali smo prvih pola sata vozili u tišini. On je bio nepovjerljiv prema tebi. A onda je pukla guma na desnom prednjem točku. Stali smo i ja sam krenuo da je popravljam.
„Sjećam se. Nas dvojica smo sjedjeli na oborenom stablu hrasta i čekali. U jednom trenutku sam počeo parafrazirati pjesmu:
Vozač mijenja gumu na autu.
Zaustavljeni na makadamu u planini,
Mi putnici
Sjedimo na oborenom stablu hrasta i čekamo.
Ne ide mi se tamo gdje smo krenuli.
Niti mi se vraća tamo odakle dolazimo.
I tad je Jan Beran kliknuo. Rekao je: ‘A-ha! To bi trebao biti Bertolt Brecht!’
I napokon smo počeli pričati. Iz torbe je izvadio rukopis koji je, kaže, upravo završio. Naslov je bio Sarajevski ljetopis. Želio sam pogledati knjigu, ali on je to odbio, knjigu ću čitati onda kad bude odštampana. Potom ju je s jednakom pažnjom vratio nazad u torbu.
Ti si napokon promijenio gumu i produžili smo dalje.
Kad smo stigli do izvora Neretve, bradat kao šumski čovjek, nalik na Tolkinove likove, Beran je otišao do najviše stijene nadomak izvora rijeke, raskoračio se, ruke podigao u zrak i punim plućima izgovorio:
‘Ljepoto!’
Potom se vratio do auta, pokupio kameru i vratio se do rijeke, pomjerao se u jednom i u drugom smjeru, potom je prešao na drugu stranu, voda je bila plitka, našao poziciju u sjeni i objektiv usmjerio prema brzacima, snimao je prizore koji stižu iz daleke prošlosti, vrijeme prve nevinosti, prozirne vodene žile koje su upliću međusobno, prelamaju u odnosu svjetla i bistrine koja dolazi iz unutrašnjosti rijeke, pticama koje slijeću na kamen i piju, prizori ljepote svijeta koje je Beran prizvao čim je stigao do izvora rijeke, stao na stijenu i rekao: ‘Ljepoto!’
Cijelo moje djetinjstvo na našoj televiziji, ti Beranovi prizori, njegov unikatni video art, bili su najprisutniji. Naš je televizijski program, između vijesti, Titovih putovanja i govora ili, u najboljem slučaju, utakmica Engleske fudbalske lige, imao prazne prostore koje je trebalo ispuniti sadržajem zanimljivim gledaocima, i tada su puštani Beranovi snimci bosanskih rijeka koji su znali trajati minutima. Volio sam te pauze, svakako su mi te slike bile bliže od predsjednikovih govora i vijesti. I sad, taj čovjek koji je svojom kamerom snimio to treperenje na početku stvaranja svijeta, razgaćen bosih stopala iz Neretve pršće vodom po nama ispruženim na kamenu pored rijeke!“
„A vidiš, ja se sjećam da smo poslije ležali na kamenu, sunčali se i razgovarali. Zapravo je samo Jan govorio. Rekao je, sjećam se, da će nas jednom povesti na Trebižat, tamo je snimio svoje najbolje radove, zato jer uz rijeku rastu mediteranske biljke, tankog stabla i sitnih listova čije se sjene savršeno uklapaju u tok rijeke. I da je rijeka divlja, da je ubio četiri poskoka u vrijeme svojih boravaka tamo. Raširio je ruke i rekao: ‘Tako je bilo, ubio sam. Nisam imao izbora.’ Kao da se pravda.
Ali onda je rekao dvije stvari koje sam jasno upamtio i poslije se bavio njima. Rekao je da je s Trebižata, u mladosti, znao otići preko Neretve na Dubravsku visoravan, i da je tamo bila neka stara austrijska utvrda, kasarna, i tamo je u mladosti vidio kameni zid na koji su vojnici gravirali svoja imena. Između ostalih i jedan redov među njima koji se zvao Adolf Hitler. Mjesto je poslije promijenilo namjenu, renovirano je i kameni zid s potpisima uklonjen. Kao austrijski vojnik, Hitler je više vremena proveo u Kalinoviku. U svakom slučaju, Bosna mu nije bila strana, kasnije, u knjizi Moja borba zamišljao ju je kao provinciju kiseljaka i banja u svom imperiju u kojoj bi se ranjeni njemački vojnici i veterani liječili.
Dakle, pitanje je ovo: šta se u hemiji ljudskog tijela dogodi da usamljeni redov ispisuje svoje ime u kamenu da potvrdi vlastito postojanje u svijetu, do tačke kad povjeruje da je bogom dani vladar svijeta?
Ali, zar to nije istina o ljudskoj prirodi? Mi prolazimo različite živote. Mi smo đavli sa hiljadu lica koji se mijenjaju u vremenu. I svako lice na svoje noge staje.
Sjećaš se, ti si u ratu objavio jedan broj časopisa Fantom slobode na čijoj naslovnici je bila slika nevinog dječaka koji oslobođeno gleda u objektiv kamere. Taj dječak je Adolf Hitler. Godinama kasnije, izdavačka kuća Buybook je, za potrebe svog književnog festivala, tu naslovnicu pretvorila u plakat. I ja sam se tada sjetio našeg razgovora s Janom Beranom na izvoru Neretve. Potom sam malo istraživao cijeli slučaj, čitao neke zanimljive knjige.
U oktobru 1918. Adolf Hitler služio je kao vojnik na Zapadnom frontu kada je bio izložen bojnom otrovu, iperitu. Privremeno je izgubio vid i prebačen je u vojnu bolnicu. Dok se oporavljao, stigla je vijest da je Njemačka izgubila rat, da je car abdicirao i da je proglašena republika. Sam Hitler je kasnije napisao da je tada doživio dubok emocionalni slom i da je upravo u tom trenutku odlučio ući u politiku. U jednoj knjizi[1] sam našao tezu o upotrebi sugestivne terapije hipnozom. Tokom liječenja Hitler je razvio uvjerenje da ima posebnu historijsku misiju (podnaslov knjige je Hipnoza i njezine posljedice). Zašto je ova teorija bila privlačna? Ona pokušava objasniti zašto se obični vojnik bez političke karijere za samo nekoliko godina pretvorio u fanatičnog vođu. Prije 1918. Hitler nije pokazivao interes za politiku; poslije 1918. nastupa kao čovjek gotovo religioznog uvjerenja da ga vodi sudbina.
Neki historičari se s ovim slažu, a neki ne. Tako to uvijek biva. Ali neke logike u ovome ima.“
Sula je zašutio, gleda u mene i veli:
„Meni treba još kafe.“
„Popio si već dva espresa“, kažem. „Mogu ti skuhati bosansku.“
„Može bosanska kafa. Jan Beran mi je probudio žeđ za razgovorom.“
[1] Knjigu na koju se Sula poziva napisao je Bernhard Horstmann. Najpoznatija, ali i najspornija teorija. Njen naslov je „Hitler u Pasewalku: Hipnoza i njezine posljedice“. Pasewalk je ime bolnice u kojoj je slijepi vojnik ležao.