Sklapanje nove priče
Završavam priču i fali mi ideja za efektan kraj, već satima se vrtim ukrug, selim se iz radne sobe do kuhinje i nazad. Za to vrijeme moja mačka me slijedi, uvijek je tu iza mene, ne odvaja se. Onda je povedem u hodnik da joj nalijem svježe vode i dam novu hranu; evo nje za mnom, repom mi se upliće između nogu.
I onda se sjetim da sam sinoć negdje pročitao da je Ray Bradbury običavao reći da ideje treba koristiti kao mačke, ne slijediti ih, već pustiti da one slijede tebe.
I odjednom sam živnuo. Kao da će činjenica što imam mačku koja me slijedi riješiti sve. Kašikom iz vrećice s njenom ribljom hranom pokupim sadržaj i spustim u posudu na podu. Ona se raduje. Obrati pažnju na kraljevsku eleganciju s kojom mačka pristupa hrani. Gledam je i kažem:
„Sad je do tebe, mačiću.“
Warholov izbor
Priča o razdvajanju biografije autora i njegova djela primjenljiva je na ona davna vremena u kojima se živjelo i radilo, a mogućnost ostavljanja traga o svom postojanju, kroz dnevne aktivnosti, bila minimalna. Za početak – živjelo se bez fotografije, trag o fizičkom izgledu, o važnim životnim podacima, sve je to ostajalo u zaboravu, tu je razdvajanje biografije i djela logično: pisac postaje doslovno ono što je njegovo djelo.
Heidegger kaže – biografija je za filozofa nevažna. Dovoljno je reći kad se rodio, živio, u kojem gradu, i kad je umro. Jedino što je važno je njegova filozofija. Ali njemu je to bila odstupnica zbog naci prošlosti. Da je slijedio svoj prijedlog, ne bi se poslije sobom i vlastitim životom bavio u privatnim bilješkama.
John Berger je napisao knjigu Bento's Sketchbook, da bi domaštao priču o slavnom filozofu Baruhu Spinozi. Od njegovog stvarnog života, manje-više, znamo da je brusio staklene leća. Izrađivao je visokokvalitetne optičke leće za teleskope i mikroskope. A da bi postigao neki minimalni pristup realnom životu filozofa, u knjizi se koristio odlomcima iz njegove knjige Etika. Lijepa Bergerova knjiga ilustrirana je njegovim crtežima. Ali ona govori o našoj potrebi da izjednačimo biografiju s djelom autora. Da pisca poistovjetimo s njegovom rečenicom.
Mi danas, nažalost, živimo doba u kojem se pamti ime pisca a ne naslovi njegovih knjiga. Na koricama, ime pisca ispisano je krupnijim slovima od naslova. To se zove brandom, je l’ tako? O autorima znamo sve, uključujući i nebitne sitnice, i kako onda to odvojiti od njegovog djela?
Uzmimo recimo Warhola. Gdje prestaje on, a počinje njegovo djelo? Moj poznanik Gerard Malanga radio je kod njega u Fabrici i printao u sito štampi njegova platna, do jutra, dok je Warhol obilazio noćne klubove. Umoran, greškom je printajući Elvisa Presleyja kao kauboja uradio dupli print na istom platnu. Razumio je to kao vlastitu grešku usljed umora, svanjivalo je upravo u New Yorku, i odložio je platno sa strane. Sutradan, kad je Warhol došao na posao, vidi platno, odmah ga prihvati kao uspješno rješenje (Dvostruki Elvis) koje će potom izlagati. Čije je djelo taj dvostruki Presley? Malangino ili Warholovo? Warholovo, to se podrazumijeva. Malanga je platno odvojio sa strane kao neuspješno, a Warholu je to bilo izvrsno rješenje. Ali suština je u ovome: mi kad vidimo Presleyja, kralja rock and rolla, u kaubojskom odijelu i s isukanim pištoljima u dvije iste varijante na platnu, niko ne kaže: Evo ga, Elvis Presley. Svi kažu: Warhol. To sam htio reći.
Autoportret sa spomenicom
Marko Pogačar mi se javio s rješenjem omotnice za knjigu Tuzlanski stenogrami koju objavljuje zagrebački VBZ. Kaže:
Imam jednu ideju za koju nisam siguran ima li smisla uopće, i je li izvedivo po pitanju prava, pa da čujem šta ti misliš – pade mi napamet da se, na naslovnicu knjige i na treću stranicu umetne detalj Mujezinovićevog Autoportreta sa spomenicom. Ta slika je na više načina srž ovog romana, i kao da tu pripada. Također ne znam da li bi se mogla prava za tako nešto dobiti?
Ideja mi se dopala i iste večeri sam pisao Ismaru Mujezinoviću:
Dragi Ismare,
Ja uskoro objavljujem knjigu koja se zove Tuzlanski stenogrami. U njoj važno mjesto ima Ismet, tako da je njime obilježena korica, na njoj je grafika partizanske spomenice u desnom uglu, a na trećoj strani je reprodukcija Autoportreta sa spomenicom, tako da se položaji ordena pojavljuju u istom prostoru na stranicama. Trebala bi mi tvoja dozvola da je upotrijebim u knjizi. Javi mi da li je to u redu? Kako si?
Ismarov odgovor:
Kakav sam, nikakav, imam Parkinson, a godinama nisam bio u parku?
Nema problema, koristi Ismetovu sliku u knjizi! Jedan si od rijetkih koji pita za dozvolu! Samo uzmu i objave. Jedni brkaju autorska prava i vlasništvo umjetnine. Nikad nismo dobili ni pikule po bilo kojim autorskim pravima!
Samo da ti kažem kako je naslikana Spomenica, jer ima dosta raznih interpretacija?
Autoportret je nekoliko godina bio u ateljeu. Onda su došli iz beogradskog Doma armije, sa željom da Ismet izloži svoju sliku na njihovoj godišnjoj izložbi o ratu. Ismet im je priznao da sada slika uglavnom seljanke i nema radova s ratnom tematikom, tako da nema šta ponuditi. Oni su insistirali da izložba ne može bez njega. Mama im donese kafu, a Ismet ode u atelje i na autoportret doslika spomenicu i curak krvi, pa ih pozove i kaže:
“Ovo je jedino platno s temom rata, a partizan na slici sam ja.“[1]
Tako je slika završena. Potom su je izložili. To je sva istina o njoj, kaže Ismar.
Fazan u dvorištu
Imao sam, možda, četiri godine, u dvorište je zalutao fazan, trčim za njim kroz travu, u malom crnom glotanom šorcu golih stegana i golog torza ušao u grm žare. Ostatak dana proveo sam potopljen u vodi u malom limenom koritu. Otac je ponavljao:
„Zdrava je žara.“
Događaj je to koji se pamti, ali i znanje koje je usvojeno za cijeli život. Poslije sam i sam znao reći:
„Žara je zdrava.“
Ali kako mi to znamo? Da li žara podstiče rad krvnih sudova. Šta ako njeno žarenje šteti našim arterijama? Zašto ne bi bilo i tako?
Problem znanja je u tome što postoji mnogo više knjiga o pticama koje su napisali ornitolozi nego knjiga o pticama koje su napisale ptice i knjiga o ornitolozima koje su, također, napisale ptice, kaže Nassim Nicholas Taleb.
Postoji ta razlika između znanja i iskustva. Kaže se: med je zdrav. Kako mi to znamo? Meni med proizvodi gorušicu. Možda je svim ljudima na svijetu med zdrav, osim meni. Iskustvo mi kaže da ću ako golih listova svojih nogu uđem u grm žare biti izložen bolu, i da bih to pažljivo trebao izbjeći.
Bol je bol. A korist od bola je upitna.