Samo u djetinjstvu vidimo svijet.
Poslije ostaje sjećanje kako smo ga vidjeli.
Kad prođu prve godine, nas nauče kako treba gledati. I tu se sve uspori, naš primordijalni doživljaj svijeta tu prestaje.
***
Uz kafu, sa sestrom Sabinom, koja je dvije godine mlađa od mene, nagovaram je da mi opisuje svoja prva sjećanja, da bih mogao usporediti ih sa svojima.
Sjećam se, kaže, velikog prozora na verandi naše prve kuće s kojeg se, iza pružnog nasipa, vidjela mala krpa jezerske vode u koju sa zanimanjem gledam.
Sjećam se naše sobe sa svjetiljkom, odmah do poklopca koji vodi na tavan, ispod kojeg stojiš ti, gledaš u svjetiljku otvorenih usta dok otac kroz slamku za sok u tvoje grlo puše neki prah. Valjda si imao upaljene krajnike, ali ja to tada ne znam. Samo pamtim tvoje zgužvano lice u grimasi dok me, nakon toga gledaš. Prah je sigurno bio gorak.
Sjećam se podruma naše kuće u koji sam odlazila da gledam zečeve, s crvenim očima u polumraku i nosićima koji se pomjeraju u svim pravcima, gledala sam opčinjena onim što vidim.
Sjećam se keder-kante, čudne posude koju sam rado zagledala, zato što je u njoj, otac držao žive ribe, mamce s kojim je dolazio iz ribolova na jezeru.
Sjećam se bistre barice uz jezero u kojoj sam dlanom poklopila malu, smeđu žabu i donijela je do očeve keder-kante, spustila je u vodu u njoj, a otac došao i pokupio je, rekao je: žabama ovdje nije mjesto, a onda je bacio, kao da je kamen, u jezero.
Jednom ste na jezeru ulovili ogromnog soma. Za našeg oca to je bila trofejna stvar. Riba je bila toliko velika da ju je želio izvagati. Podigao ga je uz trešnju, svezao za vrh krošnje, ali tako da se rep još uvijek vukao po tlu. Onda se popeo i ručnom vagom izmjerio njegovu težinu. Osamdeset šest kila. Nakon toga, želio je izmjeriti moju težinu, bio je to neobičan način, i neugodan, rub male, ručne vage je zakačio o kragnu moje košulje. Dvadeset i tri kile. Zašto je njemu bilo važno da me uspoređuje s ribom?
Sjećam se tebe i mene, sjedimo u travi našeg dvorišta, ti si u bijelom šorcu, bez majice i ošišan do tjemena, a ja uplašena gledam u fotografa koji se namješta da nas slika, dlanovima stišćem travu, a mati preko ramena niskog muškarca s foto kamerom ponavlja ne čupaj travu, ne čupaj travu, a ja ne razumijem zašto to traži od mene i nastavljam da dlanovima stišćem travke, jer me to umiruje.
Sjećam se kako na podu, uz kredenac u našoj sobi mati svojom rukom usmjerava moj dlan kojim stišćem olovku da napišem slovo a na papiru, nakon čega ona kaže: reci a, reci a, i ne prestaje sve dok ne kažem a, iako ne razumijem šta je a, i zašto se grčim s olovkom u ruci.
Sjećam se kako sam bez mamine pomoći, u zamagljenom staklu prozora na našoj verandi ispisala a.
Ne sjećam se svoje prve lutke. Ali se sjećam svoje prve slikovnice. Mačak u čizmama. Divni crteži, s mačkom u uniformi musketira. S kožnim trakama uvrh čizama sa zlatnim tokama. Šta bih dala da sad imam u ruci tu slikovnicu, Mačak u čizmama, zamjena za prvu lutku.
Sjećam se male sobe, sa sjeverne strane naše kuće, sa čaršafom na kojem su poredane kruške iz našeg dvorišta i tu polako zriju, sjećam se njihova mirisa koji šire, odlazila bih tamo da bih udisala. Kruška se zvala Abate Fetal, francuska sorta, tada to nisam znala i zvala sam ih jabuke, a ti si mi govorio nije to jabuka, Sabina, to je kruška.
Od svih voćki u našem dvorištu, najviše sam volila jabuku šareniku. Njen ukus, njen izgled, način na koji list jabuke u jesen mijenja boju. Imam upalu grla. Otac me nosi do prozora i pokazuje u golu krošnju šarenike, ali u granama još ima jabuka. Eno jedna, prstom pokazuje. Eno druga. Eno treća. On potom izađe, uzvere se uz stablo i pokupi jednu po jednu jabuku. Donese ih, samo za mene.
Sjećam se mladih žena koje su s druge strane jezera dolazile s korpama punih sitnih kruški, mjera je bio lončić, jedan lončić dinar, dva lončića dva dinara, kruške su bile slatke, s crvenim mesom iza zelene kore.
Nedjeljom bismo išli na fudbalske utakmice, da kupimo sladoled koji je Ilijaz tamo prodavao, često se sve završavalo u tučama navijača, pa smo bježali kući, sjećam se kako mi pomažeš da se provučem kroz otkinutu dasku na ogradi igrališta, izađemo i onda se smijemo, a da ne znamo jasan razlog tom radovanju.
Sjećam se da si nam donosio lizalice iz slastičarnice kod Eliasa, umotane u prozirni celofan iza kojeg je bila sličica fudbalera, koji se zalijepio za slatki list s okusom limuna, fudbalere smo s mukom skidali s lizala, tako da ih ne oštetimo, jer si njihove slike skupljao.
Sjećam se da su otac i mati otišli, ostavili nas same u kući, zimska je večer, napolju mrak, mi na užarenu platu šporeta na drva, između prstiju sipimo so na pileće iznutrice koje se prže, malo srce, jetrica, sitni žumanjci koji se nisu još razvili u jaja, ti ponavljaš nemoj se opržiti, i ja se okrenem i iza stakla našeg prozora vidim muškarca sa žutom kosom koji je lice prekrio prstima obje šake, tako da ga ne prepoznamo, pretpostavljam, slika koja mi se i danas nekad javi u mučnom snu.
Sjećam se mirisa ispuhane kožne fudbalske lopte, koju je otac malom pumpom za bicikl punio zrakom, uvečer prije nego što bi otišao na igralište.
Sjećam se čovjeka u mantilu koji je svaki dan dolazio u kuću do naše, u kojoj živi očev brat Muhamed, on tada boluje od kancera, ali ja to ne znam, a kad čovjek u mantilu ode, ja odem da od strine tražim da mi da prazne kutije od lijekova.
Hoću li još? Jer ja se ovako mogu sjećati cijeli dan.