Mehmedinović: Pismo

Vratio sam se u Sarajevo.

A možda bi tačnije bilo reći da sam otišao u Sarajevo. Moje kretanje po svijetu, i sve promjene adresa, doživljavam kao putovanje. To su uvijek bili odlasci. Ja sam na putu. Stvarni povratak zapravo nije moguć, zato što podrazumijeva da se vraćamo na isto mjesto iz kojeg smo u prošlosti otišli. To podrazumijeva i mene istog, ali ja sam se u međuvremenu promijenio. Mjesto u koje sam došao više nije isto kakvo je bilo kad sam iz njega odlazio.

I tako, odlazeći u Sarajevo, nisam sa sobom nosio mnogo stvari. Većina važnih predmeta, knjige, sve je to ostalo iza mene… Ali sam pakujući stvari u pripremi svoga odlaska, razdvajajući bitno od manje bitnoga, izabrao poneki predmet i u koferu donio sa sobom. Nekoliko ličnih, sakralnih objekata koje sam iz Sarajeva prije dvadeset i četiri godine odnio u Ameriku, sad sam nosio nazad u Sarajevo. Sudbina je nekih predmeta da putuju više od ljudi. I još je uz mene došlo nekoliko knjiga, važne fotografije, desetak crteža… I ovo jedno pismo.

Ali da objasnim zašto mi je to pismo važno da bih ga prenosio preko oceana, morao bih krenuti ispočetka.

Krajem 1987. godine, jedan je jugoslavenski provincijski časopis iz broja u broj objavljivao prijevode “Motelskih kronika” Sama Sheparda. U to vrijeme radio sam u uredništvu “Lica”, pa su na našu adresu stizali časopisi iz cijele tadašnje države. Već ranije sam čitao neke drame (čak sam i objavio prijevod jednog odlomka iz njegove “Fool for Love”) čitao sam i dijelove iz knjige “Hawk Moon”, a ove proze i pjesme pisane na cesti, u originalu objavljene kod izdavača City Lights iz San Francisca, čitao sam s neusporedivim užitkom tih mjeseci. Časopis je u nekoliko svojih brojeva objavio cijelu knjigu, i pomislio sam, ako stranice s prijevodom istrgnem iz različitih sveski, pa ih u pravilnome rasporedu posložim, pred sobom ću imati knjigu koju mogu u kontinuitetu, bez prekida iščitati. Znam, nije baš popularan metod, ali ja sam to ipak uradio, pa sam istrgnute papire listao tih dana kod kuće. S., nakon što je to vidjela, jednog je jutra bez moga znanja, odlazeći na posao, papire u torbi odnijela sa sobom. Ona je tada radila u UNIS-u, u njihovoj informativnoj službi, a tamo su imali malu štampariju. Istog dana se vratila s ukoričenim stranicama “Motelskih kronika”, s imenom autora otisnutim na koricama, u našoj, fonetskoj transkripciji: SEM ŠEPARD (neka su se slova, od dodira prstiju, već skoro izbrisala). Tako sam dobio knjigu koja postoji samo u jednome primjerku.

Deset godina kasnije, City Light je objavio moju ratnu knjigu “Sarajevo Blues”. Meni je to veliku radost donijelo, bilo je to ispunjenje dječačkog sna, jer su mi neke knjige koje je ova izdavačka kuća objavila, u vrijeme mog književnog odrastanja bile veoma važne. Uskoro sam otputovao u San Francisco na čitanje. Kad sam stigao u grad, prvo sam svratio u knjižaru City Lights, kupio nekoliko knjiga, kao i njihovo izdanje “Motelskih kronika”. Lawrence Ferlinghetti je bio u svome uredu na spratu knjižare, pisao je kad sam se pojavio gore, ustao je iza svog radnog stola i jedno vrijeme smo se gledali, onda smo se pozdravili i ja sam imao potrebu da ga zagrlim, on se smijao i rekao da ću sad dobiti gripu koja je prilično gadna, drži ga već danima. Imao je intenzivno plave oči, vodnjikave od nazeba. A ja sam rekao da nemam ništa protiv da dobijem gripu za koju bih mogao reći da je Ferlinghettijeva. I prvo što me je pitao: “Do you know Vojo Sindolic?” Rekao sam da nisam imao priliku upoznati Šindolića, našeg pjesnika koji je jedno vrijeme živio ovdje u San Franciscu i družio se s autorima okupljenim oko knjižare City Lights. Ali sam, kažem, čitao Šinolićeve prijevode i on mi je u ranim, gimnazijskim danima, probudio interes za beatnike. Ferlinghetti je rekao: “Brother Vojo…”

Pokazao mi je tada originalni rukopis Kerouacove “Book of Dreams” koju su spremali tih dana za novo objavljivanje; gledao sam originalne listove s autorovim korekcijama olovkom u tekstu. Rekao je da obratim pažnju na te korekcije, Kerouac je samo mijenjao autentična imena u fiktivna, što jeste bilo zanimljiva odluka, da imena svojih poznanika i prijatelja “sakrije” u svojim prozama. Prekrižio bi, recimo, Allen (Ginsberg) a iznad bi ispisao neko izmišljeno ime. Mene taj odnos između fikcionalnog i ne-fikcionalnog u to vrijeme nije zanimao, koliko mi je važan sada dok ovo pišem, ali mi se činilo dok sam zagledao stranice s tekstom da to nije bila ispravna odluka. Naime, mislio sam da je bolje ostaviti originalna imena u tekstu. Ali tada sam ja bio pjesnik s iskustvom rata, i davao sam veliku važnost dokumentu, rekonstruiranju stvarnosti temeljenoj na faktima, zazirao sam od svega što sam vidio kao “izmišljanje”.

Tih dana je umro Gregory Corso, važan u krugu pjesnika okupljenih oko izdavačke kuće City Lights. U izlogu knjižare izložili su tada pjesnikovu fotografiju, portret iz mladosti, dok je još bio lijep i divlji, okružili je njegovim knjigama, bili su to dani žalovanja. I Ferlinghetti je očigledno bio u žalosti, jer je najviše o njemu govorio. Između ostalih, ispričao je i jednu neobičnu epizodu. Odmah do knjižare je čuvena kafana Vesuvio, u kojoj su se skupljali pisci iz njihove grupe Naime, knjižaru od kafane dijeli samo uska ulica koja se lijepo zove: Jack Kerouac Alley. A jednom je nakon ponoći, jer nije više imao novca za piće, Corso provalio u knjižaru i iz kase ukrao novce. Neko je to vidio i pozvao policiju. Ujutro, čim su u knjižari saznali šta se dogodilo, dali su se u paničnu potragu za pjesnikom, i kad su ga našli rekli mu da bježi iz grada jer će ga policija naći, što je on i učinio. Pokradeni su štitili svoga kradljivca. To puno govori o duhu tog mjesta. A kako je nadoknadio novac koji je otuđio? Izuzeli su mu iz njegovih honorara od knjige objavljene kod njih.

Poslije smo otišli na ručak, Nancy Peters, glavna urednica u City Lights, Bob Sharrard (još jedan od urednika), Ammiel Alcalay (on je prevodio “Sarajevo Blues”) i ja, a Ferlinghetti nas je vodio strmom ulicom do restorana u kvartu koji se zove Little Italy, što je lijepo ime nastalo iz nostalgije Mediteranaca. U restoranu smo sjeli do zida na kojem je naslikana panorma San Francisca, a u prvom planu na tom muralu je Ferlinghettijev portret. Tu su nam služili piće i hranu, konobari koji su se obradovali Lawrenceu, i on se veselio njima, sjedio je leđima okrenut zidu, manji od sebe nacrtanog na muralu. Malo je gradova u svijetu koji su poštovali svog pjesnika kao što San Francisco poštuje Ferlinghettija. Bila je to potpuna dominacija plave, i indigo plave boje. On je izgledao kao stari mornar u plavoj skijaškoj jakni, s crnom kapetanskom kapom, sjedio je tu i nasmijan se sjećao prošlosti, s očima vodnjikavim od gadnog nazeba, a iza je bio njegov portret, njegova vjerna kopija u plavom džemperu. U toku ručka, na stolu ispred mene je bila Shepardova knjiga koju sam, u jednom trenutku, prelistao, pa sam ispričao i svoje sarajevsko iskustvo s “Motelskim kronikama”, opisivao sam istrgnute stranice iz časopisa koje su potom spojene u knjigu. To je jedinstvena knjiga, rekao sam, koja i danas postoji u jednom primjerku. Oni, pokazalo se, nisu ni znali da taj prijevod knjige njihovog autora postoji štampan davno u nekom malom jugoslavenskom časopisu, ali se nisu ljutili zbog piratskog objavljivanja, naprotiv.

Poslije smo se spustili nazad do knjižare, kupio sam jednokratni Kodakov fotoaparat. Slikali smo se pred izlogom knjižare, s onim lučnim natpisom City Lights, za uspomenu. A nakon foto seanse, nakratko smo se vratili u Ferlinghettijev ured. Nancy je, ispostavit će se, zato što je još bila pod dojmom sarajevske priče o Shepardovoj knjizi, imala jedan neobični poklon za mene. Otišli smo na sprat, ona je između dokumenata u svome stolu pronašla jedno pismo i rekla da je to poklon za mene. Šta se dogodilo? Moja knjiga obajavljena u njihovoj izdavačkoj kući stigla je i na adresu Sama Sheparda. Nakon čitanja, on je napisao pismo s opisom svojih dojmova koje je na njega knjiga ostavila i poslao ga adresirano na Nancy i Lawrencea. I tada mi je ona poklonila pismo, pretpostavljajući da bi ono moglo biti važnije meni, nego što je njima. Tako se krug zatvorio.

Nikada nismo uživo razgovarali Shepard i ja. Možda se nismo sretali zbog toga što je on inače bježao od javnosti, nije živio u centrima, osim u ranoj mladosti, u vrijeme svoje anonimnosti, kad je započinjao život pisca i glumca u New Yorku. Nakon toga, birao je mjesta u unutrašnjosti, uvijek na nekom izoliranom ranču, jer je volio konje. I stalno je mijenjao države. Jedno vrijeme živio je nadomak Charlottesvillea, u Virginiji, nije to bilo daleko od Alexandrije, mjesta u kojem sam ja tada stanovao, pa sam se stalno spremao otići, i odustajao. Možda se nisam usudio, zbog straha da ću pokvariti pozitivno mišljenje koje je on o meni izgradio na osnovu čitanja moje knjige. Preko zajedničkih poznanika, jedan drugome smo godinama slali poruke i dogovarali taj susret. A jednom u Georgetownu, s kafom u ruci žurio sam na posao. Ispred ulaza u španski tapas bar Bodega (mi bismo rekli Podrum), skoro se sudarim s čovjekom koji je upravo izlazio iz restorana. Bio je skriven iza sunčanih naočala, sjedobrad, ali sam istog trena prepoznao Sama Sheparda. Mislim da je to bilo u vrijeme snimanja filma “Blackthorn” u kojem je glumio Butcha Cassidyja. Iznenađen što vidim poznanika, zaustio sam da ga pozdravim, ali onda sam se sjetio da već kasnim na posao i da nemam vremena za razgovor. Nisam se najbolje snašao, u ruci sam držao vrelu Starbucksovu kartonsku čašu s kafom i gledao u njega. To nije moglo trajati dugo, jer se iz sjene pojavila neka djevojka koja je bila u njegovom društvu, uzela ga je pod ruku i odvela na svoju stranu. Eh, da se sada vrati vrijeme, rekao bih mu sve. Nakon toga bih otišao na posao i dao otkaz.

To bi bilo to. Otkaz sam dao desetak godina kasnije. Kad sam došao u Sarajevo, u jednom starom sekreteru od bijelog bora koji je služio kao radni sto mome dječaku, našao sam nekoliko dragocjenih predmeta, između ostalih i knjigu izblijedjelih korica na kojim piše SEM ŠEPARD.

Isaković: Božija kazna
Aslı
Mučenje nadom
Bašić: Hvar