22. oktobra 2015. godine, u Richmondu, u knjižari koja se zove „Chop Suey Books“, kupio sam memoarsku knjigu „M Train“ od Patti Smith. Bio sam tada u društvu Aleša Debeljaka, i sjećam se da smo kratko komentirali moj izbor knjige, i da mi je on rekao kako je čitao njen prethodni memoar „Just Kids“ i da mu se njeno pisanje sviđa. Poslije smo u istoj ulici u nekom malom kafeu pili kafe i razgovarali o svemu.
Od tada su prošle tri godine.
Svaki put kad kupim knjigu, ja i račun od kupovine sačuvam, i zadjenem ga između njenih stranica. Tako se mogu podsjetiti gdje sam je i kada kupio, tako mogu lakše u sjećanje prizvati i taj dan.
Na neki način, knjige su meni najpouzdaniji kalendar.
Gledam u račun iz knjige „M Train“ i mislim na Aleša koji je tri mjeseca nakon tog našeg podnevnog druženja u Richmondu poginuo. Često mislim na njega. Često i pišem o njemu otkad ga nema.
„M Train“ je knjiga u kojoj sam pročitao da je Burroughs tvrdio kako je najbolja kafa ona iz Veracruza, i kako je Patti Smith na taj njegov nagovor putovala dolje u Mexico da se u to uvjeri.
Uskoro ću napuniti pedeset osam godina. I već se osjećam kao šezdesetogodišnjak. Uvriježeno je vjerovanje da se u tim godinama naš karakter okameni i da nas ništa više ne može promijeniti. Ali nije tako, mene kafa mijenja, svakoga jutra postanem druga osoba, spreman da ispričam novu priču.
Dva puta u godini, u junu i u novembru, moj drug Miguel Carrillo – a nas dvojica skupa radimo na njemačkoj televiziji, ovdje u Washingtonu – odlazi kući u Veracruz i svaki put mi u povratku donese kilo kafe. I to su sada dva pouzdana datuma u godini: s junskim paketom meksikanske kafe meni počinje ljeto, a s novembarskim zima.
Tako je po mome kalendaru.