Mehmedinović: Opet je rat

Moj kalendar

Staklo

Utisak studenog stakla na dlanu, to je ono što je ostalo nakon svega.

Vozio sam se Avenijom Pennsylvania, spuštao se prvi sumrak, i prilično je već zahladilo. Zaustavio sam se na semaforu i kroz prozor auta gledao grupu policajaca kako se, s puškama na gotovs, primiču ulaznim vratima jednog restorana. U toku je bila racija.

Kroz veliki restoranski prozor vidio sam grupu muškaraca okupljenih oko bilijarskog stola. Jedan je u desnom dlanu stiskao staklenu pivsku flašu. Prišao je prozoru. Da je bio pažljiviji, da je lice naslonio na staklo i pogledao na desnu stranu, sigurno bi vidio policajce, ali on je gledao u mome pravcu, i veselo je podigao ruku kao da mene pozdravlja, a onda se okrenuo nazad svome društvu za bilijarskim stolom.

Oni ne slute. Policajci su već na vratima. I očigledno je da će se svakog trenutka nešto slomiti.

Ali ja neću saznati šta se dogodilo, jer se upalilo zeleno svjetlo, pa sam produžio, vozio sam kroz Georgetown, a na mojim dlanovima je bio utisak hladnoga stakla, polako sam prešao preko mosta, na drugu stranu, i prah plave bilijarske krede je šuštao na vrhovima mojih prstiju, laktovima sam se naslanio na zelenu čohu bilijarskog stola u „Crvenoj galeriji“, ponoć je u Sarajevu prošla, i već smo u danu u kojem počinje rat. Ali ja to još uvijek ne znam.

***

Ostati u Italiji

U ljeto 1986. putovao sam u Skopje, i čim se avion podigao s piste, bili smo iznad Miševića, sela nadomak Sarajeva, pa sam kroz prozor, s neba, vidio Dragana Steneka kako se na vespi vozi po travnjaku ispred svoje kuće.

Deset godina kasnije, u martu 1996, na krovu hotela Marriott u New Yorku, Stenek i ja, iz restorana koji se neprestano okretao kao stakleni disk na noćnom nebu, kroz prozor smo gledali neprestanu promjenu panorame grada ispod nas. Nigdje se prostor ne pretvara u vrijeme tako brzo kao u Americi.

Tri godine nakon toga, vozeći se na japanskom motoru, Stenek je poginuo u saobraćajnom udesu. Taksisti u New Yorku su nervozni vozači.

Dobro je bilo samo ono vrijeme koje se brzinom vespe mjeri.

Trebao si ostati u Italiji.

 

Semezdin Mehmedinović


Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera