Šta ima?
Ima Ottó Tolnai kratku pjesmu od osamnaest stihova, koja se zove “nemoj da se vratiš”. Napisao ju je u New Yorku i datirao na “decembar 84. / januar 85.” A ovih dana kao mantru ponavljam njene riječi dok se vozim na posao, ili dok šetam po gradu:
“bojim se kaže
bojim se da se vratim iz amerike
ali ti nisi ni otišao”
Kao mantru, zapravo, ponavljam stih “ali ti nisi ni otišao kažem” (koji je s mađarskog preveo Arpad Vicko).
O čemu se radi? Već više od dvadeset godina imam problem sa spavanjem. Tako je otkako sam došao u Ameriku. Dogodi se svake godine da na nekoliko mjeseci uđem u fazu kad spavam od pet ili šest uvečer do ponoći, onda se do jutra zlopatim, pritisnut tišinom koja je prilično tjeskobna, a sutradan na poslu sam bunovan i pospan.
Kad uđem u to stanje “druge smjene”, kako ga za sebe zovem, onda na sve načine pokušavam da se oslobodim neprirodnog ritma, nastojim da se dovedem u normalan raspored spavanja, da liježem u ponoć i da se budim u sedam ili osam ujutro, kao sav normalan svijet. Drugim riječima, da spavam onda kad je mrak najdublji. Uglavnom su svi moji pokušaji bezuspješni.
Zašto se događa ovaj nokturalni poremećaj? Godinama sam se tješio objašnjenjem da sam u ponoć najbudniji, tada sam vispren čitalac. I to da se u ponoć budim posljedica je ugodnosti noćnog rada. Neko piše u rano jutro, tada je najsvježiji, a ja uvijek propišem na prelazu između dva dana, midnight cowboy, u ponoć najlucidniji. Ali znam da je to bio samo izgovor.
Odskora sam o tome počeo misliti na drukčiji način. Na svijetu postoji nešto što se zove ‘cirkadijalni ritam’, 24-časovni ciklus koji upravlja našim biološkim procesima. I onda sam se počeo pitati: da li je moguće da ja ovdje spavam po evropskom vremenu ucrtanom u moj biološki sat, koji se za sve ove godine nikada nije sasvim podesio na američko vrijeme? U tom slučaju, meni je realna ponoć u šest navečer.
I ako je po tome suditi, onda zaista nikad nisam ni otišao, kako to lijepo kaže Ottó Tolnai u svojoj pjesmi, koju sada čitam kao pismo od prijatelja što je do mene putovalo više od trideset godina:
“u tom slučaju kažem stvarno nema druge
nemoj da se vratiš
nemoj da se vraćaš kad već nisi ni otišao”.