Nedavno je malo društvo uz sarajevsku knjižaru Buybook opušteno meračilo o tome šta Sarajevo ima a niko drugi nema. Pa se brojalo i nabrojilo: Sarajevo ima svoju olimpijadu, doduše zimsku, jašta, zimska pristaje Sarajevu bolje no ljetna, olimpijada pristaje Sidranovoj planeti po imenu Sarajevo, ima Sarajevo svoju Hagadu, reče neko, pa ima Sarajevo rječnik svoga žargona, pa ima i abecedarij Sarajevo, neko kaza da ima i knjiga pjesama s naslovom “Knjiga o Sarajevu”, a od ove godine ima i glosar najčuvenijeg atentata u njemu; pa da ovo prije spomenuto još ikoji grad i ima, e glosar atentata u Sarajevu nema da ima nijedan na svijetu grad.
Pa se nabrajalo još: Sarajevska knjiga mrtvih, Sarajevski nekrologij, pa Das ist Walter, kad najednom upita vrli pitac neki, e šta još fali Sarajevu. Ima sve, ali mu nije dosta. Fali mu atlas zvjezdanog neba sarajevskog, dodade anamo ovaj. I globus Sarajeva, dodade jedan glas. Neko se sjeti pa reče da smo zaboravili važan leksikon: Leksikon Sarajeva! Jesmo, šta nam bi da se mašamo i zvjezdanog neba i globusa, a leksikon da nam promakne. Leksikon Sarajeva, koji je i atlas i sveznadar, i topografski priručnik i toponimijski vodič!
“Leksikon Sarajeva” je sastavio Valerijan Žujo i objavljen je 2009. u Sarajevu. Izdavač je Mediapress, a suizdavač je Buybook. Dva toma “Leksikona” objavila su dva izdavača, a sastavio ih je, da ponovimo, jedan sastavljač, samosami Žujo. “Leksikon”, po mjerenju i brojanju samog autora ima blizu sto hiljada natuknica, a ima više od hiljadu stranica velikog formata sa tekstom priređenim u dva stupca. Kraljevska riznica, štedro napunjena riječima, crtežima, fotografijama, svega toga u obilju i izobilju. Kraljevski pokloni su takvi da ih mora imati mnogo.
Iz “Leksikona” saznajemo da Skenderija treba da ima naglasak dugouzlazni na i, a ne kratkouzlazni na e. Saznajemo da se Feredžuša zove česma u Buzadži hadži-Hasan-zade džamiji, a da je ostala priča kako se žena Buzadži hadži-Hasana odrekla kupovine feredže u korist izgradnje česme. I vidimo da ima i slika Feredžuše u “Leksikonu”. Pa saznajemo da je mnogo puta nježno opjevana Mošćanica voda plemenita danas uglavnom u sistemu sarajevskog vodovoda. Saznajemo da je arapska riječ za vranu dala ime gurabiji.
Ovaj Thesaurus Sarajevi je nastao slučajno, kaže u uvodnoj bilješci Žujo. Jer je autor kanio da napiše roman čija će radnja biti smještena u Sarajevo, pa je krenuo da prikuplja građu, a kad je u tom poslu bio podobro odmakao, u Bosni se zaratilo, pa je Žujo jednoga dana među danima pogledao ono što je skupio, a što je uspio ponijeti kad je morao napustiti svoj stan na Vracama. I gledao je to nekoliko dana, pa je krenuo da prepisuje. I to šta je prepisivao pa prepisao pa dopisao sad stoji u dvije velike knjige.
Žujo se drži načela da u leksikonu u pravilu nema vrijednosnih sudova. Činjenice, facta. Ali je on posve svjestan igre u koju se upustio, te u ovom leksikonu kao i u nedavno objavljenom “Glosaru Sarajevskog atentata”, ispred teksta i ispred svoga predgovora stavlja ovu priču o tornju Matije Antuna Relkovića:
Dunđerin niki na jednoj crkvi lip načini toran, kojega kada dovršio bijaše, sajde na zemlju i metnuvši ruke na čelo poče ga od sviju strana promatrati ovako u sebi govoreći: “Sada neka dojde tko mu drago, ne će na ovomu tornu nikakve mahane naći.“ Dvoje dice, koja na crkvenoj ulici jedno drugom prah u oči sipajući igrau se, motreći dunđerina okolo torna obihodećega, jedno reče: “Što ovaj okolo torna gledajući u njega obihodi? Valjada mu je toran grbav.“ Još ovo i ne svrši svoje govorenje, a drugo povika: “Nakjivo tojan! Nakjivo tojan!“ Dunđerin pogleda u dicu pak opet u toran i vidi da nije niotkud nakrivo, ali za izvaditi njima iz glave tu zlu misao upita njih: “Je li, dico, nakrivo toran?“ Rekoše: “Jest.“ “Ej dobro“, slididunđerin, “mi ćemo njega sada popraviti.“ On uzamši klupko kanafa penje se po svojih skelah gori na toran, pak svezavši jedan kraj za križ baci klupko na zemlju njima govoreći: “Uzmite to uže pak vucite onamo na pravac otkuda je toran grbav, a ja ću ga ramenom poduprti, i kada bude dosta, onda mi kažite.“ Dica vuku za kanaf, a dunđerin poduprvši ramenom toran stenje kako da bi mu teško bilo, pak pita njih: “Je l’ dobro?“ Oni rekoše: “De još malo.“ Drugi put uprvši reče: “Hoću l’ još?“ Rekoše: “Dobro je.“Dunđerin upita: “Je l’ dobro?“ Odgovoriše: “Jest.“ Tada on otrgavši kanaf od križa sajde na zemlju veseleći se što je tako lako ispravio toran, a dica povikaše: “Mi nacinismo tojan! Mi nacinismo tojan!“ Ele, dunđerin njima odgovori: “Volim da ste ga i vi načinili, nego da je grbav.“
Da je neki institut, sa svojim stručnim odborima ili komisijama, uredništvom i tajništvom učestvovao u sastavljanju ovih enciklopedijskih djela, vjerovatno bi Relkovićeva povijest bila složno odbačena, ako bi je iko i bio predložio da stoji na početku. Ali Žujo do nje drži, i ona pristaje njegovu radu. Sastavljanje leksikona je odavno razglašeno kao posao koji bogovi daju onome koga mrze. Dunđer iz Relkovićevog Torna je onaj koga bogovi nenavide te mu određuju da ispunjava prohtjeve djece, i da svoj ludi rad još i veselo pripiše njima u zaslugu.
U velikom i najobuhvatnijem leksikografskom kompendiju o Sarajevu ima natuknica o Umihani Čuvidini, epskoj osmeračkoj i deseteračkoj pjesnikinji, za koju je Žujo ustvrdio da je prva pjesnikinja Bošnjakinja koja je pisala na našem jeziku. Ima metara pjesničkih, ima gazela, ima sevdalinki i sevdalija, ima ulica, ima sokaka i breka, ima mjere za dužinu po imenu greh, ali nema Zore Dubljević! Promaklo Žuji, i najboljima se dešava. A bez Zorina glasa nema zvjezdanog neba nad Sarajevom, pa ni kategoričkog imperativa u nama nema.
“Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala”, za mene je najljepša himna gradu Sarajevu. Kad si sjala šta si ugledala? Ugledala Šeher-Sarajevo. Tačka, nema šta više od toga, dosta za zvijezdu, a zvijezde su zahtjevne, nijesu šala zvijezde. Pod tom se Zorinom zvijezdom raslo i pjevalo uz prozore i tranzistore sa Zorom. Neki dan je čarobna Zora napunila 87 godina, svi drugi sevdahlije iz njene generacije su na onom svijetu, ona živi u Makarskoj. Nema u Leksikonu ni Radeta Dubljevića, Zorina brata. Ni Safeta Kafedžića nema. Leksikoni su djela u stalnoj doradi, u drugom izdanju će Žujo udomiti sve koje nije stigao da udomi u prvom.
Nema još ponekog od važnih ljudi iz kulture Sarajeva. Nema, na primjer, Kaće Čelan, nema ni Senje Tanovića, nije stigao Žujo da sve utefteri. Njegov “Leksikon” jeste kolateralna korist, ali nije nastala munjevito i neočekivano kao slika kostiju Röntgenove šake u Würzburgu. Nije, Žujove katodne cijevi i kartoni su njega držali u vlasti pola stoljeća, i još ga drže. No, i da je bio trojeručica, ne bi stigao da popiše i opiše čitavo Sarajevo. On je rijetkost kakvu je teško naći u području jezika kojim piše: on šta počne to i završi. Da ga je mogao upoznati, Alberto Fortis bi bio oprezniji u prosuđivanju morlačke radne ustrajnosti.
Ima još. Po svjedočenju Damira Uzunovića, on, Damir, i s njime Goran Samardžić, urednici u Buybooku, od Žuja su rukopis “Leksikona” pomalo “i oteli”, e da bi ga objavili. Za drugo izdanje neka prvo provjere ima li u leksikonu nekoga da ga nema, pa kad vide da su tamo svi, neka mu rukopis uzmu i ponesu ga u štampariju.