Gudžević: Mei Shigenobu

Ovoga teksta ne bi bilo da Maja Vodopivec nije upoznala Mei Shigenobu u Tokiju, u parku Kinuta, aprila 2008, u vrijeme cvjetanja trešanja. Mei je tada radila istraživanje za svoj doktorat i radila je još za poneku televiziju u Japanu. Doktorat je radila istražujući temu efekata vijesti arapskog kanala Al Jazeera na arapska društva. Doktorske studije je završila i doktorat stekla na Doshisha Univerzitetu u Kyotu. Doktorsku disertaciju joj je obavio Doshisha univerzitet.

Put do Japana za Mei Shigenobu je jedinstven i o njemu bi se mogla napisati knjiga, mogla bi i trilogija, o njenom životu bi se mogla načiniti čudesna televizijska serija. Ni za trilogiju ni za seriju ne bi trebalo izmišljati ništa, već pisati i igrati samo ono što se zbivalo i događalo, a Mein je život toliko nevjerovatan, da bi se teško moglo izmisliti išta što bi nadmašilo ono što je doživjela, čak i da za to unajmiš kakav institut za izmišljanje, ili najbolje klubove lažova.

No su vremena za objavljivanje takve knjige (ako bi je neko i napisao), i za prikazivanje takve serije prilično loša, barem u krajevima u kojima živimo mi, nekakvi ljudi zapadne kulture. Mei Shigenobu je objavila četiri knjige, sve na japanskom, među njima su dvije koje bi mogle biti autobiografske. Naslov jedne od njih je “Tajne. Iz Palestine u zemlju trešnjina cvijeta”. Objavljena je i kod poznatog japanskog izdavača, prodata u 14 hiljada primjeraka, ali nije prevedena ni na jedan jezik. A da bi se knjiga pročula u svijetu, treba knjigu prevesti na druge jezike. Svjetske književnosti ni knjižnosti nema bez prevođenja. Za Meinu knjigu prevođenja (još) nema, jer knjizi smeta autoričina majka, koja se u nekim državama smatra teroristom.

Majka se zove Fusako Shigenobu. A kćerka stoji čvrsto uz svoju majku i uz njenu borbu za pravdu, stajala je i prije majčina robijanja, a stoji i danas. Jer Mei Shigenobu zna predobro za šta se Fusako borila. Mei je odrastala u strahotama bliskoistočnih ratova te se njoj ne mogu prodavati propagandne magle o tome šta se na Bliskom istoku događa. I zna, jer zna da joj je majka robijala za nešto što nije učinila, da joj majka nije bila u vojnoj frakciji Japanske Crvene armije, nije ubila nikoga, nije ni ranila nikoga. Čim je izišla iz zatvora, majka je kazala da najdublje žali za bilo šta što se zbog njenih zalaganja bilo kome na bilo koji način loše desilo, ali da u svojoj borbi i uvjerenjima ne nalazi ništa pogrešno. Mei je rođena 1. marta 1973. u Bejrutu, otac joj Palestinac, fedain, no njegovo ime nikad nije obznanjeno, zbog opasnosti da bi kćerka mogla biti oteta ili ubijena. Biografski podaci doktorice političkih nauka Mei Shigenobu su još uvijek oskudni, najbolji izvor za njih je ona sama, ali ih ona jako oskudno otkriva.

Mei je provela djetinjstvo po izbjegličkim logorima, rastući sa arapskom kukavčadi u strepnji i igranju pod strepnjom. Bila je u više arapskih država, u još više izbjegličkih logora i kuća. Moralo je tako da bude, jer je njena majka Fusako bila plijen od visoke cijene izraelskih i proizraelskih službi. Fusako je štitila svoju kćer, sakrivala je, premještala stalno. I sačuvala ju je. Mei Shigenobu je primjer odrastanja u najvećoj tajnosti, trpnji i strepnji. I primjer pristajanja i ostajanja uz majku, i uz majkine ideale. Mei je išla u školu, nijedan razred nije završila gdje ga je počela, teško da bi se u svijetu moglo naći dijete koje je na sličan način promijenilo toliko školskih zgrada. Koliko je tih školskih zgrada bilo, u koliko mjesta, koliko učitelja, to se možda još uvijek ne zna, jer to Mei ne govori, jer je to tajna. Ona to taji, da ne bi odala ljude i mjesta koji su joj davali učionice i smještaj. Iako (iako!) mnogi od tih ljudi koje ona ne odaje, vrlo vjerovatno nisu ni znali koje je majke ona kćer.

Ono što oskudno o svom odrastanju kaže svodi se na položaj najstarijeg djeteta u malobrojnoj zajednici jedne radikalne japanske zajednice na Bliskom istoku. Pri tome ona nije bila samo bez državljanstva, nego je svaki put morala mijenjati svoj identitet, koji je od početka bio lažan. Iako je neprekidno bila bliska sa majkom, kad je odrasla sve je manje majku viđala. To je tako moralo biti iz uzajamne zaštite. Djevojčica je išla u školu pod jednim imenom, dobivala ocjene, završavala razred, a kad bi se odselila, pošla bi u novu školu, i tu bi uzela novo ime. Kako je išlo sa ocjenama iz pređašnje škole, to je tajna. To jest, tajna je za mene, jer nisam uspio saznati. A tajna stoji i u naslovu Meine knjige o njenih 27 godina življenja pod drugim imenima i prezimenima. Kako je knjiga objavljena samo na japanskom, za mene je slična avionskoj crnoj kutiji, koju ne umijem odgonetnuti bez pomoći onih koji znaju. A budući da nešto o prevođenju znam, ne mogu Maju Vodopivec sada koristiti da knjigu kćeri Shigenogu prevodi samo za mene. Neka je prevede kad se nađe izdavač da joj prevod objavi.

Kad je, dakle, Mei završila potrebne škole, upisala se na fakultet. U Bejrutu, na američki. I njega je završila, dobila i diplomu. Kako ju je kasnije “nostrificirala” u Japanu i da li je to morala činiti, to znaju oni koji su joj u tome pomogli. Prva je bila njena majka. Majka je prva otišla u Japan, a Mei je na televiziji u Bejrutu vidjela vijest o hapšenju svoje majke u Osaki. Majka je prve godine u zatvoru, dok je čekala suđenje i presudu, napisala knjigu sa namjerom da knjigom pomogne kćerki pri dobivanju japanskog državljanstva. Uz pomoć knjige i advokatice majka je uspjela.

Knjiga ima naslov “Odlučila sam da te rodim pod drvetom jabuke”. Drvo jabuke u naslovu sugerira razliku između japanskih trešanja i bliskoistočnih voćnjaka. Knjiga je objavljena zato što je Japan kao društvo politički manje monolitan nego što je kao država. Tek kad je u japanskoj ambasadi u Bejrutu dobila dokument o državljanstvu, Mei je otputovala u Japan. Ondje je nastavila svoje studije i redovno posjećivala majku u zatvoru. U to vrijeme je irski režiser Shane O'Sullivan snimio dokumentarni film “Children of the Revolution”, gdje je usporedio Ulrike Meinhof i Fusako Shigenobu, o kojima, svako o svojoj majci, govore kćeri Bettina Röhl i Mei Shigenobu. U tim iskazima kćeri vidna je velika razlika: Bettina Röhl govori o svojoj majci kao teroristkinji, a Mei Shigenobu govori kako se njena majka borila za pravednu stvar, i kako je osuđena bez dokaza.

Mei Shigenobu je prošlog novembra otišla iz Japana u Katar. Ondje radi za Al Jazeera televiziju. Odgovorna je za istraživanje, skupljanje podataka, traženje ključnih osoba, vođenje intervjua i arhivske građe za izložbe rijetkih umjetničkih djela. Ona je za to kompetentna, pokazala je to u istraživanjima i višegodišnjem radu za japanske i arapske televizije. Bilingvalna, arapski i japanski su joj jezici na kojima je progovorila, a na engleskom je studirala. Njen naučni i istraživački profil je takav da bi ga bilo teško zbiti na jednu novinsku stranicu. Prevela je i sedam filmova sa arapskog na japanski ili obrnuto i sa arapskog na engleski. Učestvovala je na relevantnim naučnim skupovima na temu medija i politike. Na jednom od njih, na okruglom stolu u Leidenu pod nazivom “Antiimperijalizam i žene u Japanu” imala je izlaganje o svojoj majci “Činjenice i istina o Fusako Shigenobu i antiimperijalističkom pokretu”. To je bilo desetak dana prije nego što će joj majka izići iz zatvora.

A fotografije uz ovaj tekst načinjene su jula 2019. u Leidenu, za vrijeme jedne od najvećih konferencija azijskih studija ICAS 11, na kojem je učestvovala i ona bez koje ne bi bilo ovoga teksta, profesorica japanske poslijeratne povijesti ideja Maja Vodopivec.

Sinan Gudžević

Gudžević: Maksim i Goethe
Gudžević: Muhamed Mule Musić
Gudžević: Musić i zatvori
Gudžević: Carevac
Gudžević: Auto na korzu
Gudžević: Majka Vesna
Gudžević: Šuma parodija
Gudžević: Glotalni ploziv
Gudžević: Tuga za jugom
Gudžević: Gatara iz pampa
Gudžević: Rudi Belin
Gudžević: Pelé
Gudžević: Pessoa i Pelé
Gudžević: Greška i omaška
Gudžević: Tri knjige
Gudžević: Rima uz gusle
Gudžević: Varave gusle
Gudžević: Smrt u Parizu
Gudžević: Vodeničar Sinan
Gudžević: Vodeničko kolo
Gudžević: Vječni Marko
Gudžević: Ćemal Filiz
Gudžević: Penelopin razboj
Gudžević: Sudbina vune
Gudžević: Duga Poljana
Gudžević: Safet Koca
Gudžević: Aharon Shabtai
Gudžević: Iris Hefets
Gudžević: Stella Meris
Gudžević: Moni Ovadija
Gudžević: Bećo i vino
Gudžević: Zoran Bojović
Gudžević: Mirsad Fazlagić
Gudžević: Nikola Nikić
Gudžević: Bili libar, dva
Gudžević: Maja i Fusako
Gudžević: Maja i Jadranka
Gudžević: Sidran i mačke
Gudžević: Meho u Haagu
Gudžević: Hugo Grotije
Gudžević: Tumači