Gudžević: Maksim i Goethe

Ovih mjeseci, kad antivakseri rastu kao gljive, u sjećanje mi više puta dođe riječ moga amidže Džiba Gudževića. Koji mjesec po Titovoj smrti, u vijestima Radija Beograd čuli smo kako je Svjetska zdravstvena organizacija objavila da su velike boginje iskorijenjene. To je bilo osam godina nakon što su u posljednjem pohodu po Jugoslaviji te boginje odnijele 40 života. Na tu vijest je moj amidža rekao: “E da je u stara vremena bilo ovoga današnjeg percovanja, i Maksim Crnojević bi se sretno oženio onom Latinkom devojkom, i ne bi sva ona jadna mladost izginula, a mi za Maksima niti bismo znali niti čuli!”

Moj je amidža jako volio pjesmu “Ženidba Maksima Crnojevića”. U djetinjstvu i kasnije čitao bih mu je, a on bi moje čitanje pratio svojim povremenim “aman, da li je to istina”, “a kako li je bilo ime toj Latinki đevojki” i još drugim čuđenjima. U proljeće 1972. zaključili smo zajednički da su “one kraste velje” što su Maksimu išarale lice bile zapravo velike boginje, čije smo latinsko ime variola vera po nevolji tada saznali od doktora i eksperata preko radija i iz novina. Za ranijih čitanja duge pjesme o Maksimovoj krvavoj ženidbi nismo se pitali ni kakve su ni koje to kraste, ali kad je bolest došla u Pazar i oko Pazara, dobro smo razumjeli koja je muka davno udarila u Žabljak, postojbinu Ivana Crnojevića:

mučna bolest, one kraste velje,
na Maksima kraste napanule,
te mu bijelo lice nagrdile,
bijelo mu lice našarale,
iza krasta lice pocrnjelo,
pocrnjelo i odrpavilo;
kunem ti se, kako tamo kažu,
grdnijega u hiljadu nema
od Maksima, sina Ivanova.

Drugim stvarima koje su do tada bile predmet našeg razgovaranja tada je splasnula važnost: ni što mladoženja ide sebi u svatove čak u Mletke, u zemlju latinsku, ni kako može hiljadu svatova sa sve konjima iz Crne Gore stati na jednu lađu i stići u Mletke. Potisnuli smo i pretjerivanje autora pjesme Starca Milije kad o Ivu Crnojeviću kazuje kako tri godine u Latina harči blago, i tek kad ga svega poharči, “Latini mu dadoše đevojku”. Potisnuli smo i što mletački dužd čeka punih devet godina da crnojevićki svatovi stignu. Moj amidža je prije mene zapazio da se u dugačkoj pjesmi nigdje ne kaže Latini su stare varalice, i objasnio: varalice su sad Crnogorci. I tako dalje, sve nam je to najednom uzmaknulo i ustupilo mjesto otkriću da su kraste Maksima Crnojevića one iste što su i nama došle u poharu. One kraste velje, o kojima je Radio Beograd upravo javio da su iskorijenjene.

A u vijestima je javljeno da su iskorijenjene, jer ih je iskorijenila vakcina, ona ista koju smo nekoliko godina prije njihova iskorjenjivanja svi primili u nadlakticu. Dva zareza onom malom račvom, pa živi virus vakcinije u zareze, i gotovo. Svijet koji sam tada poznavao vjerovao je da vakcina štiti od bolesti. To je svijet koji je predobro znao cijenu nezaštićenosti od bolesti i boleština. Bio je to uglavnom svijet bez škole, no sa bezgraničnim povjerenjem u nauku, medicinu, u doktore i medicinske službenike. Taj svijet je svoju vjeru u nauku gradio na svom iskustvu, nakon što je doživio mnogo smrti svoje djece, pa spoznao da su vakcine učinile da mu djeca više ne umiru od čega su umirala.

Te vakcine je od početka pa do iskorjenjivanja bolesti pratila sila protivnika. Prati ih i danas, zalud što su se pokazale spasonosnim i što su okončale pošast koja je ubijala najmanje svakog trećeg zaraženog. Protivnici su u svim društvenim slojevima, a žestokih je bilo i u medicinskim strukturama. Kad je maja 1796. Edward Jenner cijepio Jamesa Philippsa, osmogodišnjeg sina svoga vrtlara, sadržajem iz bubuljice osobe oboljele od kravljih boginja, pa kad je 1. jula postupak ponovio sa sadržajem iz kraste osobe oboljele od čovječjih pravih velikih boginja, te kad je dječak prvu infekciju prebolio, a od druge se nije razbolio, imunologija je stekla svoga rodonačelnika. Kad je doktor Jenner napisao rad o svojoj vaccination, pa ga poslao u Royal Society, rad mu je bio odbijen. Tako je započelo zvanično antivakserstvo, sa nadležnog mjesta. Doktor je, međutim, nastavio da imunizira ljude. Čovjek bi danas teško povjerovao da su u dva stoljeća antivakserstva i vrhunski naučnici bili antivakseri. Recimo Rudolf Virchow je godine 1880. podnio i Pruskom domu i Rajhstagu predlog da se zabrani obavezna vakcinacija ovaca od stočnih bolesti. I bila je zabranjena. U Engleskoj je parlament većinom glasova odbio uvođenje obavezne vakcinacije, u Švicarskoj su protesti protiv obaveznog cijepljenja doveli do peticije od 30.000 potpisa za referendum. U tim kampanjama su i mnoga liječnička društva, akademije medicinara, medicinski fakulteti bili umotani u rječitu šutnju. I to sve sto godina nakon što je doktor Jenner dokazao da je vakcina ono što sprečava pojavu velikih krasta.

Ovdje se valja sjetiti Goethea. On je u djetinjstvu prebolio i velike kraste. O mučenju u bolovanju ostavio je svjedočanstvo u prvoj knjizi svoje autobiografije “Dichtung und Wahrheit”, koju je kod nas preveo jedinstveni Zdenko Škreb pod naslovom “Poezija i zbilja”. To mjesto hoću da ovdje navedem u Škrebovu prevodu, onako kako stoji u izdanju iz 1953:

“…stao sam se nevoljko osjećati i dobio groznicu, a time su se navijestile boginje. Cijepljenje protiv njih još su uvijek kod nas držali problematičnim, pa iako su ga već priznati pisci preporučivali shvatljivo i uvjerljivo, ipak su njemački liječnici još zazirali od operacije, koja je naoko zadirala u prava prirode. Zato su promućurni Englezi došli na kontinent i uz dobru naplatu cijepili djecu takvih osoba, za koje su znali, da su imućni i da nemaju predrasuda. Ali je većina još uvijek bila izložena staroj nevolji; bolest je bjesnila po obiteljima, ubijala je i nagrđivala mnogu djecu, a tek se mali broj roditelja usudio, da se posluži sredstvom, za koje je uspjeh u mnogo navrata potvrdio, da pomaže. Zlo je sad udarilo i na našu kuću, a mene je napalo s osobitom žestinom. Sve je tijelo bilo pokriveno boginjama, oči zatvorene, a ja sam ležao nekoliko dana slijep i u velikim mukama. Nastojali su, da mi ih ublaže, koliko god su više mogli, pa su mi obećavali sve i sva, ako budem miran i ne pojačam muke trljanjem i grebenjem. Uspio sam se svladati; ali su nas po tadašnjoj predrasudi zavijali što toplije, i time su zlo samo još povećavali. Napokon, nakon tužno provedena vremena, kao da mi je pala maska s lica, a da boginje nisu ostavile vidljiva traga na koži; ali se izraz lica znatno promijenio. Ja sam bio zadovoljan, samo da opet mogu gledati, pa da malo pomalo izgubim mrlje s kože; ali su drugi bili nemilosrdni, da me češće podsjete na prijašnje stanje; osobito me neka vrlo živahna tetka, koja me je prije obožavala, malokad mogla pogledati, i kasnije još, a da ne zaviče: ‘K vragu! Nećače, kako ste postali ružni!’ Onda bi mi opširno pripovijedala, kako je inače uživala u meni, kako bi je ljudi gledali, kad bi me nosila na šetnju; i tako sam zarana saznao, da nam se ljudi bolno osvećuju za veselje, koje smo im priredili.”

Da se vratim amidži. Nekoliko mjeseci prije no što će zauvijek sklopiti oči, rekao mi je da je vidio na televiziji kako se klice onih krasta što su nagrdile Maksima Crnojevića čuvaju “u nekaka dva frižidera, jedan je frižider u Ameriku, a drugi u Sibir”. To zlo treba maknuti iz frižidera i uništiti ga, rekao je, iz frižidera mu je lako da utekne i svijet opet o jadu smete.

Sinan Gudžević


Žujo: Ignaz Linhart
Latifić: 2022/23 kreni!