Bio sam u Dubrovniku i ondje, poslije mnogo godina, sreo pjesnike Slobodana Blagojevića i Hamdiju Demirovića. Razgovarajući o ljudima nekadašnjeg Sarajeva, spomenuli smo se i nekoliko njih koji su mnogo pili. Zaključili smo da se u našem socijalizmu, koji su zapadni “stručnjaci” za naš život prozvali komunizam, sve u svemu, i mnogo pilo. Zaključili smo da je pijanaca bilo više u radničkoj klasi, a manje u seljaštvu. Ne znam kakvi su rezultati istraživačkih struktura, koje su se bavile pitanjem pića i pijanstva u Jugoslaviji tih godina, ali znam da je pijanaca i pijanica bilo od raznih ruku i u raznim slojevima društva. U onom dijelu Sandžaka gdje sam rođen i išao u školu, pijanstvo nije bilo neki težak problem, ali je tu i tamo bio poneki pijanac, koji je tada i ondje nazivan pijanica.
Među ženama nije bilo pijanica, pili su samo muškarci. Od onih koji su pili, bilo je i muslimana i pravoslavaca. Jedan od njih je bio i moj tetak Iljaz Kalčinić. Njega sam u ovoj rubrici već spominjao, a poneko od ljudi koji pažljivije čitaju ove zapise, zna me i danas upitati o njemu. Zapazio sam da je svakome od takvih bilo zanimljivije ono što bih ispričao usmeno nego ono što su čitali. Ovih dana sam, u društvu sarajevskih prijatelja, oživio jednu zgodu iz Iljazova života. Iako sam je negdje u ovim zapisima uzgred i spomenuo, sad vidim da nije bila primijećena koliko zaslužuje. Ona je rijetka i neponovljiva, te zaslužuje da bude istaknuta bolje i podrobnije. To mi je uvjerenje pojačao smijeh prijatelja Slobodana Blagojevića, Hamdije Demirovića, Nenada Dizdarevića i Tarika Haverića, taj njihov smijeh dubrovački još čujem. A i Iljaz Kalčinić nije bez veze sa Dubrovnikom, jer je, po njegovu pričanju, jedan njegov predak “možda čak sigurno” bio Dubrovčanin i zvao se Elio Calcini.
Iljaz Kalčinić, muž Nehin, a Neha je bila sestra moga oca, proveo je skoro tri godine u vrijeme Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Bio je “što na radu što u radnim logorima”, najviše u Leipzigu. To je vidljivo iz njegove sačuvane biografije koju je, uz molbu za prijem u Komunističku partiju Jugoslavije sam pisao 1950. Iljaz je kao svoje zanimanje navodio “zemljoradnik”, ali nekoga rada na zemlji on nije obavljao. Zemlje je imao malo, stoke najčešće jednu kravu, ponekad još i jednu kozu. Kozu mu je poklonio zet Džemo Ljajić, dovezao mu ju je iz Makedonije. Zemljoradnju je prezirao, i danas se prepričava njegova kletva samoga sebe: “Dabogda mi pred kućom nikad ništa ne blejalo, nikad ništa ne rikalo, a vazda mi lajalo!” Ono što ga je privlačilo bio je lov. Imao je uvijek kera ili kerušu, svi koji ga pamte znaju da je najduže imao jednu koja se zvala Cura. Pamte se i njegovi kerovi Lisov i Beljov. Imao je pušku i redenik sa lovačkom municijom okačen na zidu iznad puške. Bio je najviše lovac, ali se to nije upisivalo u zanimanje. U njegovoj kući se mnogo više jela zečetina nego govedina.
Iljazu je moja tetka Neha bila druga žena. Prva mu je umrla od tumora na mozgu. I Nehi je Iljaz bio drugi muž: prvi joj je poginuo od jedne od engleskih bombi bačenih na Sjenicu 1944. Nehom se Iljaz oženio 1948. Dvije godine po ženidbi primljen je u KPJ Iljaz Kalčinić, radni logoraš njemački, a od 1944. i partizan Četvrte Sandžačke brigade, 37. divizije.
Iljaz je pio. Više je pio nego što je jeo. Pio je u društvu, najčešće u zemljoradničkoj zadruzi u Bijelim Vodama, na pola puta između Sjenice i Pazara. Ponekad bi se zapio u Dugoj Poljani, rjeđe u Pazaru ili Sjenici. Pio je rakiju, najčešće šljivovicu, ponekad lozovaču, za pivo nije mnogo mario, a ne sjećam se da je spominjao vino. U piću je bio pogodan, grlio bi djecu kad bi došao kući, znao bi i zaplakati, nasilnik nije bio nikakav. Ali u društvu bi, kad bi se odmaklo u piću, znao opsovati. U nekoj fazi pića, takva je ostala priča, Iljaz je znao opsovati šumara, poštara ili milicionara, nikog poimenično, nego onako kao “nosioce vlasti”, kakve takve. Danas bih rekao da mu je logorsko iskustvo možda učinilo da omrzne uniforme.
S vremenom je s uniformi kao takvih prelazio na strukture od uniformi: opsovao bi miliciju, jednom je opsovao i vojsku, ne našu, jugoslavensku nego vojsku kao takvu. To je bio znak partijskim drugovima da mu nasamo “skrenu pažnju”. Partijski drugovi su svi listom bili njegovi znanci, neki od njih i rođaci, i svi su znali da Iljaz nema ništa protiv vojske i milicije, nego je Iljaz bio takav, mora nešto da skatari. Pet para nije davao za prekoračivanje spiska dopuštenog psovanja. Članovi partije su psovali boga, Iljaz nikad. Psovanje boga se, prešutno, smatralo znakom odanosti ateizmu komunista. Iljaz te vrste lojalnosti nije pokazivao. U muslimanskoj etničkoj zajednici bog se nije psovao ni onda kad je to bilo skoro poželjno.
S vremenom se katalog Iljazovih psovki uvećavao. Na njemu se našao i Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, pa se našla Akonkagva, pa jezero Titikaka, našli su se Arktik i Antarktik, Hanoj i Sajgon, pa Aljaska i Sahalin, Hirošima i Nagasaki, Golanska visoravan i Sueski kanal i još drugih geografskih pojmova. Psovao je rusku šubaru, peštersku pošu i sargiju, drveno korito s kojega se napila lisica, kola puna trnja, košaru punu slame i pljeve, miša koji pomaže da se iz zemlje izvadi ona repa.
Rado je psovao i političare: cara Hirohita, Mošu Dajana, Hailea Selasija. Njegove su psovke bile više uzrečice nego bestemije, ljudi oko njega slušali su ih i pamtili kao zvučna osvježenja. Čim bi neko ušao u Iljazove psovke, to je značilo da je taj počinio nešto radi čega se pročuo po svijetu.
Sredinom šezdesetih godina je u njegove psovke ušla i privredna reforma. S njom je znao opsovati i radničku klasu, poštenu inteligenciju i zdrave seljačke elemente. Jednom se, u restoranu Zadruge, koji je držao Husno Ljajić, glasno bunio protiv rukovodstva države, zato što radnička klasa ima socijalno i zdravstveno osiguranje, a seljaci ga nemaju nikako. To se mora promijeniti, rekao je, i dodao da su seljaci izveli i revoluciju i oslobodili zemlju, te “bogme plaho izginuli u partizanima”. To je partijskim drugovima već bio znak za brigu. Nije da se nisu slagali s Iljazom, jer su svi odreda bili seljaci i svi zdravstveno još neosigurani, ali su se bojali da Iljaz u svoj katalog opsovanih ne uvrsti i Tita. Tim prije što je u to vrijeme već znao poneku skresati komitetu i pazarskom i sjeničkom. Zato su komunisti mjesne zajednice Bijele Vode zakazali sastanak sa glavnom tačkom dnevnog reda: negativne riječi u ponašanju druga Iljaza Kalčinića prilikom pijenja rakije. Sastanku su prisustvovali svi drugovi komunisti.
Njihova imena neće čitaocima govoriti ništa, ali neka od njih neka budu navedena: Murat Mušić, Drago Bešević, Zeno Ljajić, Husno Ljajić, Avram Petrović, Omer Suljković. Na sastanku se govorilo o liku i djelu druga Iljaza Kalčinića sa uvažavanjem njegova revolucionarnog puta, koji je za Bijele Vode i okolinu bio jedinstven i neponovljiv: tri godine provedene u njemačkim radnim logorima, pa odlazak u partizane. Naglašena je njegova odanost idealima narodnooslobodilačke borbe i komunističkom pokretu, te pohvaljena njegova samokritičnost i iskrenost. Ali (ali!) u posljednje vrijeme su drugovi zapazili da drug Iljaz Kalčinić zna “malo prekoračiti u korišćenju alkoholnog pića”, te mu u takvom stanju ponekad iz usta izleti i kakva krupna riječ. Nakon više puta ponovljenih takvih riječi i nakon drugarskih upozorenja na njih, partijska organizacija mjesne zajednice Bijele Vode, donijela je odluku da drugu Iljazu Kalčiniću izrekne partijsku mjeru opomene, uz koju ide zahtjev da se drug Iljaz Kalčinić pismeno obaveže da će ubuduće, kad god bude pio, morati da to čini uz meze!