Namjestilo se tako da sam Maju Vodopivec upoznao gdje sam upoznao i Jadranku Stojaković, u centru Zagreba, ni trista metara nisu udaljena ta mjesta jedno od drugog. Kad sam upoznao Jadranku, u Kulturno-umjetničkom društvu Ivan Goran Kovačić, prvo što mi je rekla bilo je da je nekoliko puta išla na Pešter, majka joj je bila učiteljica na Pešteri, pa je ispričala kako je prolazila i kroz Sjenicu i “kroz onaj tvoj velegradić Dugu Poljanu”. I svaki put kad bismo se sreli, na Goranovu proljeću ili Brankovu kolu, ona bi spomenula Pešter. Jedno vrijeme je mislila da sam ja Pešterac, tek na Stražilovu sam joj objasnio da mi je s Pešteri majka, a da mi je otac Golijaš, a to su dva susjedna kontinenta, sa dosta sličnosti, ali su bogme i dosta različita. Jedan jedini put sam je sreo u Sarajevu, slučajno na Titovoj ulici, tada sam je jedini put vidio kako ide bez gitare, i tada mi je rekla: “Nisam zaboravila, ti nisi samo Golijaš, malo si i Pešterac!”
A Sarajka Maja Vodopivec nije Sarajku Jadranku Stojaković upoznala u Sarajevu, nego u Tokiju. To mi je prvoga dana našega poznanstva kazala u Zagrebu Maja. Ona je nju upoznala u Tokiju i družila se s njom cijelih sedam godina. Upoznala ju je preko Alme djevojačko Halilović, a udato Okajima. Alma je studirala kineski u Beogradu i Pekingu, i u Pekingu je upoznala svoga muža Japanca. Alma i muž Taro Okajima imaju sina Iseja, čije se ime piše kao broj pet sa zvjezdicom. Takvih je Iseja malo, jer njegovo ime ideogramski liči na kinesku zastavu.
Alma i Jadranka su se zatekle u Japanu kad se u Jugoslaviji zaratilo, pa su obje ostale bez pasoša. Jugoslavenska ambasada u Japanu nije htjela ni da im izda ni da im produži pasoš. To je duga priča o traženju i nenalaženju. Tada su se stvari jako promijenile, naročito za Jadranku. Jer je ona, kao kantautorica iz olimpijskog Sarajeva i socijalističke Jugoslavije, za prve četiri godine boravka u Japanu imala mnogo koncerata. Posebno je bila omiljena gošća raznih skupova Komunističke partije Japana. Pjevala je i na centralnom kongresu Komunističke partije Japana. Maji je pričala kako u Japanu nije bilo ni grada ni sela gdje je bio kakav skup komunista, a da nju ne bi zvali da svira i pjeva.
Pjevala je i na japanskom, ima dosta pjesama prevedenih na japanski, neke od njih pjeva izvornom melodijom, a ima pjesama koje je napisala na japanskom. Ali je rat u Jugoslaviji nju ostavio bez posla. Nije više bilo ugovora za nju, svi su joj koncerti preko noći otkazani, jer nije više bilo Jugoslavije. Promijenio se imidž pjevačici! U Japanu možeš preživjeti samo ako imaš veliku firmu iza sebe, ugovor za nastupe i redovna primanja. Ostala je na ulici. To je tako u Japanu, dugo bi bilo objašnjavati podrobnosti, no ukratko bi se moglo reći ovako: kad ti propadne zemlja, i u Japanu plaćaš cijenu što ti je propala zemlja. Nije imala ni kuda ni kamo, pa je počela svirati po klubovima.
Maja Vodopivec je Jadranku Stojaković upoznala kad je ova svirala po klubovima. Desilo se da je dobila ugovor s nekom firmom Iki Iki, a ta firma ima časopis koji se prodaje samo na pretplati, ogromnu publiku i ogroman tiraž ima taj časopis. To je jedno vrijeme trajalo, pa je prestalo, reći ćemo, zbog spleta okolnosti i zbog sile prilika. I onda se opet našla na ulici. Potrajalo je dok nije dobila opet neki ugovor za nastupe i za sviranje i pjevanje. I na jednom od tih nastupa je, izlazeći na pozornicu, pala preko kablova na podu, povrijedila se, i kako se nije oporavljala, sve je rezultiralo njenim preseljenjem u zgradu s liftom, jer nije se mogla penjati uz stepenice. Do tada je stanovala na trećem spratu u zgradi bez lifta, tada je prešla na peti, u zgradi sa liftom.
Jednoga dana, a taj dan je bio petak 11. mart 2011. Maja, Jadranka i Alma su izišle na ručak u restoran. Tek što su nakon ručka sve tri došle u Jadrankin stan, počeo je strašan zemljotres, jedan od najstrašnijih, onaj što je izazvao i tsunami i neopisive štete na nuklearki u Fukushimi. Potres je bio devet stepeni Richterove skale, to je za nas ovamo nezamislivo. Na njih tri su padali predmeti sa polica, a sablasni zvukovi koje šalje gvožđe iz konstrukcije zgrade i iz drugih zgrada učinili su ih nepomičnim. Jadranka se ionako ne može kretati, lift se ne smije niti se može koristiti, nestalo je struje, a stan joj je visoko, njih dvije je ne mogu, a niti je smiju nositi dok se zemlja trese, a zgrade na njoj se ljuljaju, ogromni neboderi se savijaju kao vrbe na vjetru.
Šteta koju je načinio zemljotres u količini zračenja bio je, govorilo se, kao dvije stotine onih bombi koje su pale na Hirošimu i Nagasaki. Govorilo se i govorkalo se, ali nadležni nikad nisu kazali kolika je radijacija tada pogodila zemlju Japan. Po procjenama onih koji se u radijacije razumiju, černobilska katastrofa je bila sitnica prema onoj koja je snašla Fukushimu. I onda se moglo vidjeti kako se u Japanu prirodna katastrofa prenijela na društvo. Državne i društvene strukture su se vrgnule u stanje zategnutosti, zemljotres je u zemlji od hiljade zemljotresa promijenio sve, konope društva zategnula je država, i preko noći više nije bilo kako je bilo. One koji bi pokazali nezadovoljstvo zbog skrivanja i tajenja podataka o radijaciji, optuživalo bi ih se za antijapanstvo, za defetizam i štošta još kako sve to ide kad krene. Kao čin patriotizma nuđene su i jagode iz Fukushime, koje bi šefovi supermarketa prvi kusali, jer su ih proglasili za neozračene i za zdrave.
Jadranka Stojaković je nakon toga doživljaja sa zemljotresom odlučila da napusti Japan. Održala je, nekoliko dana poslije zemljotresa, promociju pjesme “Ljubica”, koju je posvetila svojoj majci. Time se zapravo oprostila od Japana. Nije mogla hodati, bila je u kolicima, imala je dijagnozu, AMS, amiotrofična lateralna skleroza. Sve joj se skupilo i stisnulo, te je odlučila da ode. I morala je. Živjela je sama, oboljela, a živjeti od muzike, ako nisi na svojim nogama, u Japanu ne možeš. I vratila se Jadranka Stojaković u Bosnu.
Zemljotres je i Maju Vodopivec potjerao u Evropu. Zemljotres, tsunami i radijacija bili su nadjačali njenu ljubav prema japanskoj kulturi i povijesti. No se ona nije vratila u Bosnu. Vidjela je da je nizozemski univerzitet u Leidenu raspisao mjesto za asistenta na predmetu azijska povijest. Prijavila se, i bila primljena. I eno je sad u Leidenu, profesorica za ono što je primljena kao asistentica. Ali joj je kćerka Ana u Japanu, studira.
Iz Holandije je Maja posjetila Jadranku u Banjaluci, u domu za nemoćne Caritas. Slika uz ovaj tekst, sa Jadrankom ogrnutom u šal fudbalskog kluba Željezničar, načinjena je u tom domu. Sa Majom je tada Jadranku posjetio i Amar Osim, fudbalski izdanak jedinstvene kuće Osim, sin Ivana Osima, poznatijeg kao Ivica. I Amar i Ivica i Asima Osim su u Japanu redovno viđali Jadranku za njenog japanovanja.
Dok sam ovo sastavljao, tražio sam da saznam gdje je na Pešteri radila učiteljica Ljubica, majka Jadranke Stojaković. Pomogao mi je Blagoje Kuč, prijatelj iz Karajukića Bunara na Pešteri. Saznao je da je Ljubica Stojaković radila 1977/1978. u osnovnoj školi u Uglu na Gornjoj Pešteri, a 1979. je prešla u Karajukića Bunare, gdje je predavala ruski jezik. Je li još gdje radila na Pešteri, on ne zna, ali zna da tu jeste radila. A ja znam zašto je Jadranka, kad je majci išla iz Sarajeva za Karajukića Bunare, prolazila kroz moj velegradić Dugu Poljanu. Taj joj je put mnogo duži nego današnji od Sjenice preko Raždaginje. Ali je tada bio jedini.