U subotu, 23. septembra ove godine, sišao sam na nekoliko sati u Pazar. U kafiću starog Hamama, društvu za stolom gdje smo bili Nihat Biševac, Eko Hodžić i Fahrudin Kladničanin, pridružio se i čuveni pazarski bokser Ćuro, imenom Sulejman Dervišnurović. Ćuro je bio član bokserskog kluba Mladost u vrijeme kad je mečeve na gradskom stadionu pratilo i po deset hiljada gledalaca. Mladost je tada, a mislim i do sada, bio bokserski klub sa najvećim brojem gledalaca po meču u Jugoslaviji. Trener Omer Kolašinac je prvi put uveo ekipu u Prvu boksersku ligu Jugoslavije, a tadašnji bokseri su bili narodna radost za Pazar: Ljaljo, Goce, Ćuro, Hajro, Safko, Vlajo, Jašar. Nihat Biševac, ekonomista, aktuelni gradonačelnik Novog Pazara, bio je kasnije i sam bokser Mladosti, te smo, riječ po riječ, zazvali nekoliko uspomena. Ovdje ću ispričati jednu svoju, čini se da je dovoljno dobra da bude objavljena. Iako još nije posve uobličena u uspomenu.
Avgusta 1973. Bokserski savez Jugoslavije je, svakako iz priznanja pazarskom klubu za čudo u rezultatima i gledanosti, dodijelio domaćinstvo drugog po redu od dva bokserska meča mladih reprezentacija Jugoslavije i Kube. Kubanci su tada bili najbolja amaterska reprezentacija na svijetu i malo je kome bilo do veselja kad se trebalo s njima tući. Koji dan ranije ta je reprezentacija pobijedila Jugoslaviju u Kumanovu visokim rezultatom, ne sjećam se više kojim. Pred meč u Pazaru neki jugoslavenski šampioni su nalazili razne izgovore da ne nastupe. Pazarci nisu tražili izgovora, jedva su čekali da boksuju za Jugoslaviju. Pa su nastupila trojica: Safet Koca, Ibrahim Ferizović i Jusuf Dervišnurović, zvani Goce, brat spomenutog Ćura.
Gradski stadion je bio pun kao bostan, mlado i staro je došlo da gleda mladu Jugoslaviju kako se pesniči sa mladom Kubom. Na tribinama je bilo i žena, i starijih i mlađih, u suknjama i dimijama, nikad nisam vidio takvu svečanost na stadionu, ni kad se na njemu igrao fudbal.
Jugoslavija je izgubila 6:10, pet poraženih i tri pobjednika. Pobijedili su Bratislav Ristić iz Prokuplja, Goce Dervišnurović iz Pazara i Jovan Nikolić iz Kragujevca. Nije se boksovalo deset mečeva, bilo ih je osam, neki Kubanci nisu imali protivnika, no su se gledaoci po završetku razišli zadovoljni, nismo izgubili katastrofalno, a Pazarac Goce je nokautirao svoga protivnika koji se zvao Chapman.
Na taj meč sam došao iz Beograda, i sutradan ujutro krenuo natrag. Na autobuskoj stanici, pred autobusom Sandžaktransa na liniji za Beograd, zatekao sam dvadesetak tamnoputih mladića i njihove pazarske domaćine. Trener Mladosti Omer Kolašinac je ispred autobusa iz velike korpe vadio lepinje napunjene ćevapima, a iz druge korpe vadio je plastične čaše s jogurtom i dijelio gostima. Nacionalna selekcija socijalističke Kube putovala je po socijalističkoj Jugoslaviji redovnim socijalističkim autobusima i doručkovala pazarske ćevape.
Kraj mene je sjeo jedan od boksera, i krenuo da jede ćevape i pije jogurt. Kad je završio s doručkom, obrisao je papirom usta i ruke, i pokazao prstom na sat na mojoj ruci. Nisam volio nositi sat, ali tada sam nosio jedan veliki, koji je moje društvo zvalo “vodomer”. Bio mi je poklon od brata Hazba koji je tada radio u Njemačkoj. Sat je bio marke ZentRa. Kubanac je, dakle, pokazao na moj sat, a onda skupio četiri prsta, stavio ih na usne i mome satu uputio ono što se rekne cmok. To je do Kraljeva učinio još koji put, pa je moje internacionalno biće već obuzela ideja da Kubancu sat poklonim. No me u nakani jako mučila muka što je sat poklon od moga brata. A pokloniti poklon, tako smo naučeni, nije baš nešto u šta se treba upuštati.
Tada sam jedva razumijevao koju riječ španjolskoga, znao sam dobro ruski, koji moj autobuski susjed nije govorio. Ali sam s njime razgovarao manje ustima nego rukama, to je ispalo zgodno i dobro. Shvatio sam da je godinu dana ranije osvojio medalju na nekom centralnoameričkom prvenstvu u Kostariki, da mu je to bilo prvo putovanje izvan Kube. Kazao mi je da je bio i u Čileu, i tu je opet sastavio svoje bokserske prste u cmok za Čile i Allendea. (Tri sedmice kasnije svijet će ostati bez Allendea.) Shvatio sam da poznaje i Emilija Correu i Teofila Stevensona, koji su bili već jako poznati nakon medalja koje su osvojili na olimpijadi u Münchenu.
Potom je dva-tri puta pokazao prstom na moju arkadu i sklopio šake u onaj znak kojim se izražava žaljenje. Razumio sam to kao solidarnost za moj ožiljak od djetinjstva, a čudilo me da mu to upada u oči i da me još žali, kad nikome drugom to odavno ne pada u oči. Još je dva-tri puta sa svog sjedala poslao cmok mome satu, a kod Gornjeg Milanovca sam odlučio da mu neću pokloniti poklon moga brata meni. Možda on i nije želio da mu ga poklonim, možda sam ja ‘učitao’ u njega običaj kakav imaju neki naši ljudi kad nešto hoće da iskamče. Nisam znao ni da li je on juče imao protivnika u ringu, taj je ring bio dosta daleko od mene, a meni su tada svi tamnoputi bili više-manje isti. Pred samim ulaskom u Beograd, razmijenili smo adrese: on mi je napisao svoju u Havani, ja njemu svoju u studentskom domu Ivo Lola Ribar u Beogradu. Pozdravili smo se, i sve što sam o njemu saznao bila je ta adresa i njegovo ime: Alberto Brea.
On se poslije toga neumitno udaljavao iz moga sjećanja, sve dok na nekom svjetskom prvenstvu ili olimpijadi, možda u Montrealu na televiziji nije iskočilo njegovo ime pred borbu s nekim, više ne znam s kime. Tad sam već bio na Zvezdari u domu Peneziću. Kad sam vidio njegovo ime na ekranu, iz mene je utekla riječ: njega poznajem! Svi su se u TV klubu doma okrenuli i prasnuli u smijeh, mislili su da je to neka moja “provala”. Poslije sam svom sobnom drugu Živku Dubljeviću pokazao onu ceduljicu sa adresom.
Ne znam je li šta osvojio u Montrealu Brea, prije nije nego jeste, nisam istraživao, ali možda saznam. Jer sve do prije dva dana nisam znao ni da li je boksovao u Pazaru ili je bio rezerva, ili je pak bio među onima koji nisu imali protivnika. A prije dva dana sam saznao da jeste boksovao u Pazaru. Pobijedio je Safeta Kocu, koga smo mi, zbog njegova virtuoznog boksa, zvali Garrincha. Čuo sam se s Kocom, i Koca mi je kazao da je izgubio od Alberta. Ali mu se prezimena nije mogao sjetiti. A u bokserskom almanahu novopazarskom stoji meč Koca – Alberto 0:2. I Koca mi kaže da je izgubio zato što je morao predati meč. A morao ga je predati, jer mu je pukla arkada, pa je trener Kolašinac molio Kocu da preda, jer je pazarsku Mladost čekao prvenstveni meč sa Partizanom u Beogradu. Tu sam arkadu bio zaboravio više nego onoga od čijeg je udarca puknula. A shvatio sam, tek pedeset godina kasnije, zašto je Alberto Brea u autobusu pokazivao na moju arkadu. On je meni, pravo zapravo, kazivao kako mu je žao što je Safetu Koci pukla arkada u borbi s njime, te je borbu dobio zapravo bez borbe. Tako sam oslobodio tereta svoj jedva vidljivi ožiljak koji mi je u djetinjstvu načinila jedna svojta zato što sam je opsovao.
Sve sam ovih dana učinio da nađem išta još o Albertu Brei. Nikakve biografije na internetu, ništa, tabula rasa. Išao sam i na kubanske web stranice, tanko. Našao sam podatak da je Alberto Brea bio instruktor salvadorske bokserske federacije. I to je stajalo uz vijest, od 1. decembra 2015, da je dao otkaz na to mjesto. Uz tu vijest je objavljena i ova slika. To je on, ovaj u adidas majici, stoposto je on, sjedio je šest sati kraj mene u Sandžaktransovu autobusu iz Pazara za Beograd.