Kad je, nakon mučne igre živaca sa zahtjevima oslobođenih zatočenika iz logora Dachau da se vrate u Jugoslaviju, američka komanda, nakon mjesec i po dana, najzad pristala i kad se grupa s Muhamedom Musićem krajem juna (ili početkom jula) 1945. ukrcala na kamion, slijedilo je dugo truckanje kroz Gornju Bavarsku i Alpe. Ta grupa je bila druga po redu, prva je otputovala u prvoj polovini juna. Drugu su predvodili Vlastimir Pavlović Carevac i Muhamed Musić. Na austrijsko-jugoslavenskoj granici, Musić, zatočenik dvanaest talijanskih zatvora i njemačkog koncentracionog logora, klikće od radosti kad vidi petokrake zvijezde na kapama graničnih službenika. Kamion kasno stiže u Ljubljanu. Musić bilježi kako je svijeta malo, a povratnici su očekivali “velik doček”. Osjetljiviji čitalac danas bi taj prizor možda povezao sa predznakom pada Troje: drveni danajski konj pri guranju u grad okrzne zidove uskih gradskih vrata i sa zidova popadne nešto kreča, jer su vrata morala biti proširena da bi se skalamerija mogla uvesti.
Valja reći da je prvi od jugoslavenskih zatočenika logora Dachau, sredinom maja 1945., krenuo na povratak biciklom. To je bio Zvonko Trupac, rodom iz Mrzlog Polja kod Karlovca, a poslije rata stanovnik Zadra. On je od Dachaua do Beograda putovao do sredine juna i stigao prije prvog kamiona sa oslobođenim logorašima. Došao je da Repatriacionoj komisiji podnese izvještaj o mukama koje jugoslavenski logoraši u Dachauu imaju s američkom komandom da ih vrati u Jugoslaviju.
Po dolasku u Beograd Muhamed Musić jedno će vrijeme stanovati u kući Vlastimira Pavlovića Carevca, na Bulevaru revolucije, preko puta studentskog doma u kojem je prije rata stanovao kao student prava. U Carevčevoj kući će upoznati Radmilu Mokranjac, kojoj je Carevac bio tetak. Njome će se Musić oženiti 1946, a sljedeće godine će se Radmili i Muhamedu roditi kćer Zineta, tri godine kasnije sin Goran. Prvi stan, jedan od uobičajenih poslijeratnih nužnih smještaja supružnici Musić će imati na uglu ulica Francuske i Braće Jugovića, a godinu kasnije će dobiti drugi, u ulici Narodnog fronta. U tom će stanu porodica živjeti do smrti Muhamedove, 2004. i Radmiline 2015.
Od povratka iz Dachaua, sredinom 1945. do 1951. Musiću će se desiti stvari koje se često i precizno zovu nevjerovatnima. Najprije, kao diplomirani pravnik, dobiva posao u Odeljenju unutrašnjih poslova grada Beograda. Godine 1947. dobiva Partizansku spomenicu 1941. Kako je njegov vid sve dramatičnije slabio, Savezno ministarstvo unutrašnjih poslova se, na prijedlog Očne klinike u Beogradu, preko jugoslavenske ambasade u Moskvi obratilo čuvenom Institutu Filatov u Odesi sa molbom za liječenje Musićeva vida, a kad je molba prihvaćena, Musić je prebačen u Ministarstvo inostranih poslova i poslan u Moskvu, formalno za sekretara ambasade, a stvarno radi liječenja. Liječenje mu neće pomoći, nacistički pokusi su učinili da mu vid sve više slabi i taj se proces pokazao nezaustavljiv. Nakon pola godine slijedi povratak u Beograd, kratkotrajno namještenje u Ministarstvu pomorstva. Juna 1948. će, nakon saslušanja pred tročlanom komisijom CK KPJ biti isključen iz Komunističke partije, “zbog nebudnosti” za vrijeme boravka u konclogoru Dachau. Ta nebudnost nikada nije obrazložena, niti bilo čijim iskazom posvjedočena niti pokušana da bude dovedena do izraza. Nebudnost zatočenika, koji godinama nije ljudski zaspao. Kazna je bila neposredno povezana sa čuvenim Dahauskim procesima, koji su vođeni od aprila 1948. do oktobra 1949. u Sloveniji, na kojima je Vojni sud u Ljubljani sudio optuženima za navodnu suradnju sa esesovcima i gestapovcima iz uprave logora. Prema optužbi, partijski logorski komiteti bili su gestapovske ispostave. Neki od onih koji su Musića saslušavali, spočitao mu je kako ga je u Ministarstvo vanjskih poslova zaposlio Oskar Juranić, logoraš iz Dachaua, osuđen na smrt u prvom Dachauskom procesu. Muhamed Musić koga su rođaci zvali Mule, a drugovi Musa, ni na jednom od deset ročišta nije bio ni optužen ni osumnjičen, nije bio ni spomenut ni od koga, ni kao svjedok ni kao osumnjičenik. Nije ni pozvan da svjedoči u procesu ljudima s kojima je proveo skoro dvije godine u konclogoru. U saslušanjima u Beogradu sačuvana je njegova tvrdnja da Oskar Juranić nije bio suradnik logorskih vlasti u Dachauu. Svejedno, tri godine nakon isključenja iz Partije Musiću je oduzeta i Partizanska spomenica 1941. Ni za tu kaznu nije dobio obrazloženje, ni usmeno ni pismeno. Prilikom oduzimanja rečeno mu je da se to čini zato što se vrši revizija spomenica, pri kojoj će biti mijenjan njihov izgled, te će, kad to bude učinjeno, on dobiti tu novu.
Katalog Musićevih muka i pokušaja da se muka riješi nije dugačak, ali je dugotrajan. Stalna nadziranja, špijuniranja, OZNA, zahtjevi Muhamedovoj supruzi Radmili da se razvede od muža, nepovratan gubitak vida. Pokušaji da mu se vrati spomenica i da ponovno bude primljen u Partiju pokazuju se uzaludni. Zahtjevi ostaju bez odgovora nadležnih struktura. U ostavštini Muhameda Musića nalazi se mnogo dokumenata njegove borbe za ljudsko dostojanstvo i za čistu biografiju. Među njima su i pisana svjedočenja njegovih logorskih drugova. Sva ona kažu samo jedno: da je Muhamed Musić u svim zatvorima i u konclogoru bio čovjek u čije držanje nikada nije bilo niti je moglo biti sumnje. Da je bio uzoran i nesalomljiv u uvjerenjima u borbi za ideju pravde i slobode, da nikada nije odao ni jednog svoga druga ili drugaricu. A u stradanju za ideju Muhamed Musić je primjer kakav se lako traži, a teško nađe.
Sedam godina po oduzimanju Spomenice, Musić čini najveći pokušaj da je vrati. Pismene izjave i svjedočenja daju njegovi ratni, zatvorski, logorski i partijski drugovi. Vlastimir Pavlović Carevac, član KPJ od 1919., logoraš u Banjičkom logoru, u Heiligen Kreuzu kraj Beča i u Dachauu, kaže u svojoj pismenoj izjavi o Musićevoj oduzetoj spomenici kako je Musić “potpuno zaslužan i dostojan da je ponovo stavi na svoje grudi”. Zvonko Trupac u svojoj izjavi iznosi kako Musićev “nepomirljiv stav prema nacizmu i njegovo čvrsto uvjerenje u konačnu pobjedu najbolje ilustrira i njegov fizički obračun sa esesovskim ulizicama, raznim starješinama Nijemcima koji su, iako kažnjenici, imali poluvlast u logoru”. Trupac piše kako je Musić, iako slab i bolešljiv, istukao jednog poluesesovca, zbog čega je za dlaku izbjegao likvidaciju. Desetak pisanih izjava koje čuva Goran Musić nose istu poruku, da je Muhamed Musić kažnjen nepravedno, nepravično i nečasno.
Ni usmeni razgovori sa visokim partijskim funkcionerima nisu dali ploda. Čak ni pismo Centralnog komiteta SK Slovenije Musiću od 2. aprila 1987, u kojem je vijest da su svi osuđeni u Dahauskim procesima rehabilitirani. U tom pismu stoji informacija da oduzimanje Spomenice Musiću nije posljedica Dahauskih procesa već njegova isključena iz Partije.
Posljednji pokušaj da mu se vrati oduzeta Spomenica i partijski status Musić je načinio u pismu 14. vanrednom kongresu SKJ. Taj bi pokušaj vjerovatno bio uspio, da slovenačka, a potom i hrvatska delegacija nisu napustile kongres, što je dovelo do njegova prekida.
Tako je propalo sve što je Muhamed Musić načinio da povrati svoj komunistički i partizanski status. Njegove zahtjeve su upropastili oni koji su im morali izići u susret. Muhamed Musić je u borbi za ideju izgubio očinji vid, a doživio je i sunovrat svega za šta se borio. Doživio je ponovnu nacionalističku i četničku razularenost, onu istu protiv koje se borio godinu dana u Crnoj Gori, doživio je, potkraj života, da ga „saveznici opet oslobađuju“. Ironičan kakav je znao biti, govorio je kako su ga saveznici triput “oslobodili”, svaki put bombama: jednom iz zatvora u Sulmoni, drugi put iz logora Dachau, a treći put NATO bombama u Beogradu.