Usred brazilskog ljeta, dakle krajem januara 1990. u gaušoskim pampama doživio sam dvije stvari koje ne mogu zaboraviti. Prvo je bilo brazilsko noćno nebo koje sam vidio sa ravnog krova kuće u jednom mjestu između gradova Bento Gonçalves i Veranópolis sa sazviježđem Južnoga krsta i velikom Magellanovom zvijezdom Estrela de Magalhães, a drugi je bio događaj usred dana na jednoj stočarskoj farmi još dalje u pampama, negdje na pola puta između mjesta Farroupilha i Sarandi. Između ta dva čuda, uz redovne stvari oko nastave, čitao sam didaktičku pjesmu Arata iz Soloja “Nebeske pojave i Divovi znaci”, te Novalisov spis “Učenici iz Saisa”. Aratovu pjesmu sam bio već preveo, ali sam smetnuo s uma da se nalazim pod južnim nebom, pa je moj šok bio neopisivo velik kad sam iznad sebe vidio zvijezde kakve nikad ranije nisam gledao. Učinilo mi se da sam na onom svijetu, tako sam onako preneražen bio uvjeren, dok me ljudi sa terase, prije svega neki Roberto geodetski inženjer iz grada Macapà u saveznoj državi Anapà, nisu trgnuli iz izgubljenosti riječima da ovo nije onaj svijet nego je ovaj, samo južno od Zemljina pojasa ekvatora. Nekoliko dana iza te spoznaje, vlasnik goleme farme sa hiljadama goveda, latifundista koji je imao nadimak Don Giovane (sa jednim n i sa e na kraju), pozvao me je da s njime odem na izlet u pampe, da mi pokaže nešto od svoga imanja, i da mi načini jedno neobično iznenađenje. I odveo me je na izlet duboko u te njegove pampe. Imena mjesta se ne mogu sjetiti, ime je mjestu bilo neki broj, koji je useljenička služba zajedno sa zemljom dodijelila talijanskim došljacima iz pokrajine Veneto, krajem 19. stoljeća, pa je brojka ostala kao ime. Tih brojki kao toponima u Rio Grande do Sul ima još i danas. Preko sat vremena smo se vozili ja i Don Giovane njegovim polukamionom, koji je za gorivo imao alkohol, a mislim da je vožnja bila sve kroz njegovo imanje. Dovezli smo se pred jednu dugačku i široku prizemnu kolibu sa krovom od drvene šindre. Pred kolibom su bila tri velika stola, dva ista, treći uži od njih. Za svakim od velikih stolova bila je po jedna žena, obje Indijanke. U debelom hladu (drveće u Brazilu ima veće krošnje od našeg drveća) na tim stolovima i kraj njih ispred kolibe razlivale su mlijeko u drvene posude. Jedna od Indijanki je imala dva velika prstena na nosu, a drugoj je donja usna bila prevučena preko malog diska od drveta koji je imao malu dršku na vrhu njene brade. Mislim da je rekao kako se taj i takav ukras koji ima ona zove tembetà i da je raširen među pacifičkim indiosima Južne Amerike, a da ga Indijanke (ili Indiosice) u Rio Grande do Sul imaju više kao modni znak ‘iz daljine’, jer je njihov originalni ukras drukčiji. Rekao mi je da ona žena s dva prstena na nosu ima muža koji je negdje na farmi zaposlen oko krava i da taj ima drvene minđuše velike svaka kao okrugli hljeb. Želio sam da ga vidim, ali se nije pojavio za tri sata koliko smo proveli ondje. Prema riječima Don Giovaneja, nekoliko desetina autohtonih Indiosa bilo je zaposleno na njegovu velikom imanju, svi se oni radili bez novaca, ‘za stan i hranu’, novac im u onoj zabiti nije ni bio potreban, neki za njega nisu ni znali, sve što im je trebalo imali su na farmi, sa nje nisu ni odlazili. Sve je to bila jaka novost za mene, ali je sve ustuknulo pred onim što će doći. Don Giovane je, nakon što su dvije žene oposlile oko mlijeka, pozvao onu sa drvenim diskom pod donjom usnom i kazao joj da sam ja njegov prijatelj, te da bi on želio da ona meni pogleda u linije dlana i u linije lica. To joj je rekao na portugalskom i ona je na portugalskom njemu kazala da će rado učiniti to što on od nje traži. Shvatio sam tada da je to bilo iznenađenje koje mi je domaćin htio prirediti. Objasnio mi je da je ta gatara čuvena u pampama oko toga mjesta Sarandi. One dvije žene su inače međusobno govorile jezikom za koji mi je Don Giovane kazao da je guarani. Od toga govora ja nisam razumio ništa, ne znam da li je Don Giovane išta razumijevao. Teško sam razumio i portugalski govor tih žena, mislim i zbog neobičnosti predmeta koje su imale oko usta.
Sjeo sam, dakle na klupu kraj trećeg stola, ovaj je bio dugačak, a uzak. Žena sa diskom na bradi sjela je preko puta mene i zatražila da oba dlana postavim pred nju tako da može vidjeti linije na dlanovima. Uzela je najprije desni, gledala ga možda pet minuta, pa prešla na lijevi. Nakon toga je zatražila da se približim glavom prema njoj i da tako ostanem, da mi može gledati linije na vratu i na čelu. Ustala je, primakla se licem do moga na sredini stola. Dvaput mi je rukom dodirnula čelo, vrat jednom, valjda da bolje vidi neku liniju. To je sve trajalo otprilike koliko i gledanje dlanova. Onda je sjela, i preko onoga kruga ispred ograde zubne, ovako mi izredala: “Ti si jednojajčani blizanac, rođen si u istoj košulji sa bratom, to mi Brazilci zovemo gémeo univitelino. E taj tvoj brat, taj irmão, o gémeo univitelino umro je kao mali, pa si ti ostao sam. Vidim da imaš i druge braće, ali ti hodiš po svijetu i tražiš toga brata, toga gémeo univitelino!” To njeno žémeo univitelíno još i danas često čujem.
Ta žena sa drvenim krugom presvučenim njenom usnom nije mogla znati o meni ništa. Nije, jer Don Giovane nije o meni znao ništa, osim da sam iz Jugoslavije i da radim u toj školi jezika, gdje je i on bio polaznik. Niko iz te škole nije imao pojma o mom porijeklu, ni o čemu, jer o tome nisam ni sa kim ni razgovarao. Ta žena iz mjesta blizu mjesta Sarandi pogodila je da sam jednojajčani blizanac, da sam rođen u istoj košuljici s bratom, pogodila je i da mi je taj brat umro. I da je umro kao mali, pogodila je. Moj je brat umro s osam mjeseci, od velikog kašlja, to sam znao od majke, ali o tome jedva da sam ikad ikome išta kazao, to je bilo u meni zatvoreno, donekle i zaboravljeno. Ni da imam još tri brata, nisam u Brazilu do toga dana nikome kazao. To ta Indijanka nije mogla nikako znati, mogla je samo pogoditi. Kako je pogodila, meni ni danas nije jasno. Sve što je od mene imala, bio je pogled na moje dlanove, na vrat i na čelo. A ono da hodim po svijetu tražeći toga brata, mislim da to nije pogodila. Zapravo, znam da nije, sebe znam svakako bolje od drugih, a imao sam više vremena od drugih i da sebe upoznam.
Tih sam dana čitao Novalisove “Učenike iz Saisa” i sam početak mi se dobro poklopio sa onim što sam doživio pred kolibom u pampama. Ovako počinje Novalis: “Različitim putevima idu ljudi. Ko ih prati i upoređuje, taj će vidjeti kako nastaju čudnovate figure: figure, koje izgledaju kao da pripadaju onome velikom pismu, koje se vidi svuda, na krilima, na ljusci jajeta, na oblacima, u snijegu, u kristalima u oblicima kamenja, na zaleđenim vodama, u unutrašnjosti i na spoljašnjosti planina, biljaka, životinja, ptica, u svjetlima neba, na taknutim ili okrečenim površinama smole ili stakla, u opiljcima oko magneta i naročito neobičnim usjecima Slučaja. U njima se naslućuje ključ toga čudovitog pisma, nauk o jeziku njegovu, samo se naslućivanje neće uobličiti u čvrst oblik niti da će iz njega nastati čvršći ključ.”
Sve se to onih dana meni učinilo još važnijim, možda sam požalio što se čitanje iz dlana više ne predaje na univerzitetima po Evropi, a nekad se predavalo. Telefonom sam zovnuo svoga starijeg brata, on je tada bio u Njemačkoj i ispričao mu šta mi je kazala gatara Indijanka iz pampa u brazilskoj državi Rio Grande do Sul. Brat mi je rekao kako se sav naježio od riječi koje sam mu prenio, i pitao me kako je ime toj gatari. Nisam znao, jer je nisam ni pitao. Mislio sam da ga zna Don Giovane, pa sam ga narednih dana pitao. Rekao mi je da on ne zna, ali da to zna čovjek koji ima spisak svih koji održavaju njegovo imanje. Toga čovjeka nisam tražio, ne znam bih li ga i našao.