Popravljača mitske prošlosti i jurodivih izvodilaca zabludjelih na pravi put ima u svijetu oduvijek. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslaviju je ustalasao meksički popravljač mitske prošlosti i ispravljač geografskih zabluda Roberto Salinas Price. On je objavio knjigu koja je u roku keks prevedena na srpskohrvatski, objavljena u Beogradu, a sve je imalo velikog odjeka. Prevedena knjiga ima isto grafičko rješenje za korice kao originalna. Salinas Price tvrdi, a nakon višegodišnjeg njegova tumaranja po suncu i mjesecu kroz Homerove stihove kako stvari po pitanju topografije i ubifikacije ne stoje kako su stajale (a stajale su svakako klimavo), već stoje tako da se grad Ilij, to jest Troja, nalazi u Hercegovini, ondje gdje je danas Gabela. To mjesnom stanovništvu, naravski, nije bilo mrsko da čuje. Štaviše, bio je to još jedan prilog za porast ponosa. Još jedan, jer se jedan u istom kraju dogodio četiri godine ranije, kad se dvjema djevojčicama bila ukazala Gospa. Za te dvije je tada nađena riječ vidjelice i još se odnosi samo na njih. Ukazanje je kasnije proglašeno ništa manje nego činom borbe protiv Jugoslavije, iako su ga bile pune i jugoslavenske novine i radio stanice i televizija.
Salinas Price je svojom knjigom ustalasao jugoslavensku svakodnevicu. Ta njegova knjiga “Homerova slepa publika” prodavala se dobro, a za predgovor jugoslavenskom izdanju odabrana je beogradska univerzitetska profesorica starogrčkog jezika Ljiljana Crepajac. Uslijedile su novinske recenzije, intervjui s autorom, a Televizija Sarajevo je priredila emisiju u kojoj je knjiga proglašena velikim otkrićem, te je rečeno kako za jugoslavenski, a posebno bosanskohercegovački turizam dolazi svijetla budućnost, jer će sad mase turista navaliti u pravu Troju. Pojavio se, naravno, i Salinas Price. U jednom od razgovora kazao je kako je siguran da se antička Troja nalazila u Gabeli, te kako će arheološki radovi nedvosmisleno pokazati da je u pravu. Ako se, kojim slučajem, i to je kazao, pokaže da Troja nije u Gabeli, e on će se lijepo ubiti. Sjećam se kad smo tih dana o tim riječima razgovarali u kafani, neko od nas za stolom je predložio da bi se pri arheološkim radovima u Gabeli, mogla načiniti i mala ušteda: prvi u Gabeli kop da se dade Salinasu za grob.
Ni Salinasove tvrdnje ni knjige nisu originalne, nego su u osnovi plagijati. Tezu o “našoj Troji” još ranije je postavio Dubrovčanin Aristid Vučetić, a meksička tica Salinas snijela je svoje jaje u njegovo gnijezdo. To nije bila prepreka turističkom uredu u Gabeli da prije petnaestak godina objavi Salinasovu knjigu “Homerski šapat”. U Gabeli je osnovano i turističko društvo koje se zove i piše “Gabela–Troja”, pri čemu crtica između riječi znači “to jest”: Gabela, to jest Troja.
Zašto ovo spominjem, možda se neko upita. Zato što Aristida Vučetića kao jednog od tumača homerske geografije spominje i jedan ozbiljan antropolog, filolog i pripovjedač iz Italije. On je univerzitetski profesor, danas emeritus, Maurizio Bettini. U svom eseju “Homer je rođen u Trapaniju”, Bettini pokazuje kakve sve blune, mutikaše i mutivode znaju biti tumači velikih pjesnika i velikih pjesama. Jedan od tih “tumača” je na popis rodnih mjesta Homerovih dodao i sikulski, to jest sicilijanski gradić Trapani. Drugi su dodavali holandska ostrva i otoke, treći čak britanska. Tako se kozmos rodnih mjesta Homerovih, sa početnih sedam, stalno širi, kao što se širi i svemir. Njemu se pridružuje i svijet Homerovih pjesama. Bettini navodi kako je Vučetićev popis homerskih zaliva i pećina zauzeo devet hiljada stranica otkucanih na pisaćoj mašini, pa je tako Polifemova pećina smještena na Hvaru.
To sve ide u Bettinijevo pitanje: kakvi su zaista bili klasici? Onaj što se njima bavi, mora, osim svijeta njihovih djela računati i na ulazak u svijet njihovih tumačenja, to jest tumača. A ovi su svijet za sebe, koji nudi razna čudesa, a najviše nudi iznenađenja. Tim iznenađenjima Bettini pridružuje i ono o tumačima koji dovode u pitanje progonstvo rimskog pjesnika Publija Ovidija Nasona u mjesto Tomi na Crnom moru. U davno rasprodanoj knjizi “Klasici u doba indiskrecije” (I classici nell'età dell'indiscrezione) objavljenoj 1995, on se duhovito osvrće na “otkrića tumača”, a slučaju Ovidijeva progonstva posvećuje velik dio spomenutog poglavlja “Homer je rođen u Trapaniju”. Polazeći od teksta Fittona Browna koji je deset godina ranije objavio najglasniju sumnju u Ovidijevo izgnanstvo, Bettini duhovito i sarkastično opisuje tumače, koji ulaze u biblioteke i knjige i u njima ukazuju na višestoljetne tvrdnje kao zablude.
Samouvjerenog Fittona Browna spominje samo u fusnoti, a preuzima njegove oznake za Ovidija kao varalicu, koji nije bio prognan na Crno more, nego je u elegijskom distisima sastavljao tužne pjesme i pisma e da svome daru koji je počeo hlapiti, dade snagu i uvjerljivost. Neiskusan čitalac će u prvi mah pomisliti kako se Bettini slaže sa Brownom. Kao ovdje: “Nazovimo stvari pravim imenima: čak i među klasičnim tekstovima, koji bi se činili tako ozbiljni i strogi, kruži mnogo prevara. Na svakom koraku u bibliotekama možete susresti ne samo nepravedno optužene osobe već i hvalisavce i falsifikatore. A tumači imaju zadatak da stvari postave na svoje mjesto. Ako je Edip bio nevin, na primjer, a šta da mislimo o Ovidiju? On je tvrdio da je završio u izgnanstvu u Tomiju, na Crnom moru, zbog nekakvog neodređenog carmen i još nejasnijeg error, koji su izazvali Augustov bijes. Sa Crnog mora je, kao što je poznato, osam dugih godina zasipao prijatelje i dobročinitelje mnoštvom elegija, kasnije sakupljenih u knjige naslova (doista malo privlačnih) Tristia i Ex Ponto. Tvrdio je takođe da je naučio lokalni jezik, getski, i čak da je napisao pjesmu na njemu. Rumuni su i danas ponosni na tu fantomsku pjesmu i čak je smatraju kamenom temeljcem svoje književnosti. Ovidije je, dakle, imao puno posla u Tomima. Čak je prikupio i čudna imena riba iz Crnog mora za pjesmicu Halieutica, i što je najvažnije, žalio se više od ikoga u elegijskim distisima. Ovidije, taj prepredenjak.”
Onda Bettini prelazi na dokazni postupak tumača Browna, koji prosvjetljuje čitaoca. Ovaj, u odlučnoj namjeri da razuvjeri sve koji vjeruju kako je Ovidije zaista bio prognan, za baznu stanicu svojih dokaznih postupaka uzima turistički ured današnjeg grada Konstance, gdje je nekada bilo to mjesto Tomi. U toj turističkoj agenciji je tumaču zajamčeno da klima mjesta odgovara više-manje onoj u Toskani. A Ovidije je Tomi opjevao, ako ne baš kao Sjeverni pol, a ono kao nekakav balkanski Narvik ili barem Bergen. I na nauku se poziva tumač. On se, radi dokaza protiv prepredenjaka Ovidija, obratio mjesnom profesoru hemije, a ovaj mu je, kao mjerodavan šalter, potvrdio da se vino ne može smrznuti prije nego što temperatura padne na minus četiri po Celsiju. Ovidije pak kazuje kako se u barbarskom mjestu Tomi vino ne pije nego se žvače, jer se nudi u komadima leda. A takve temperature za vino nema mjesto Tomi.
Bettini u duhovitim opaskama, tumača koji sumnja u Ovidijeve pjesme sumnjiči da u kući možda živi s prijateljem doktorom, a da im kroz prozor ponekad izlazi zvuk violine. To se, naravno, ne događa onda kad je doktor zauzet zamrzavanjem vina u bocama koje će tumač kasnije pustiti u promet. Pa dodaje: ako je zaista sumnjivo sve što o svom izgnanstvu Ovidije kazuje, onda je isto tako sumnjivo i ono što ne kazuje. Ako je tako, a moralo bi biti, onda je tumač morao smisliti bolji razlog za pjesnikovo progonstvo, jer tumačeva kritika dvojstva carmen et error ne pogađa ni u šta. Te predlaže da se napokon kaže šta je po srijedi: Ovidije je bio vegetarijanac, i zato što je to bio, prognan je iz Rima. Jer Oktavijan August nije volio vegetarijance. Ovu mogućnost Bettini nalazi kod drugog tumača, a taj se zove dr. Ernest Bonnejoy, i našao ju je u knjizi “Načela racionalnog vegetarijanstva”: tu se tvrdi, a polazište je dugi hvalospjev Pitagori u 15. knjizi Metamorfosa, da je Ovidije bio pitagorejac i vegetarijanac, te ga je taj hvalospjev Pitagori koštao življenja u Rimu i doveo do izgnanstva: jer je u hvalospjevu sadržana otvorena kritika nekrofilskih običaja vladarskog dvora. Tu kritiku August nije spominjao, a Ovidije je nije smio kazati, jer bi ponovno izazvao vladarevu srdžbu.
I tako dalje: svijet se nekad sastojao od atoma, a danas se sastoji od projekata. I od tumača.