Neki posebno pažljiv čitalac ove rubrike (ako takav postoji) mogao je u jednom tekstu, čak na dva mjesta, naići na ime Meha Eminovića. Tamo gdje sam njegovo ime spomenuo, napisao sam i da ću podrobnije istražiti Mehov put i život. Prije nekoliko dana namjestilo se da sam u tom pravcu načinio prvi korak. Iako bi se taj korak mogao po matematički možda označiti kao “potreban ali nedovoljan”, on mi se ipak čini i dobar i nadežan, a pouzdaniji se danas ne bi ni mogao načiniti. U Beogradu sam se napokon našao s Mehovom kćerkom Tatjanom, geografska udaljenost i njena stalna zauzetost poslom razlog su što se to desilo tek ovih dana.
Meho Eminović je moj rođak, s mojom majkom je bio treći bratučed, Mehova djeca, Tatjana i Vladimir, sa mnom i mojom braćom su četvrti. Tako sam utvrdio sa Sadikom Eminovićem, Mehovim sinovcem, sinom Mehova brata Sulejmana.
Životni put Meha Eminovića je jedinstven i ovo je pokušaj da bude sačuvan od zaborava. Meho je rođen 5. oktobra 1935. u Vrsenicu, opština Sjenica. Roditelji su mu bili Bajro Eminović i Hana, djevojačko Cucak, rodom iz Raždaginje na Pešteri. Hana je s Bajrom rodila sedam sinova i dvije kćeri. Hana je umrla1941, pri rađanju posljednjega sina, koji je i sam umro nešto kasnije, kao beba.
Otac udovac je u godinama bijede i gladi, dao desetogodišnjega Meha u dom, negdje u Vojvodini. Neka tako bude rečeno, jer se podrobnosti toga davanja nisu sačuvale. Ocu je rečeno da će dijete biti školovano. Kako je tačno došlo do toga da Meho bude odveden u Sovjetski Savez, i ondje školovanje nastavi (ili započne) ne zna se, a zna se da je s nekoliko vršnjaka Jugoslavena odveden u Novočerkask (Новочеркасск) među Donske Kozake. Ondje je pešterski dječak pohađao Suvorovsku vojnu školu (Новочеркасское суворовское военное училище), a po fotografijama koje su sačuvane, polaznik te škole je bio čim je tamo stigao. Dijete u pitomačkoj uniformi. U toj školi je bio do diplomiranja 1955. U Jugoslaviju se vratio 1956, nakon sporazuma o popuštanju zategnutosti između Jugoslavije i SSSR-a.
Meho Eminović je, po svemu što imamo, bio nenavadan pitomac. Odličan u učenju, ali i odličan sportista. Bio je ništa manje nego bokserski prvak Sovjetske armije u lakoj kategoriji za godinu 1955! Kad sam ovo saznao i kazao Nihatu Biševcu, nekadašnjem bokseru novopazarske Mladosti, danas gradonačelniku Novog Pazara, on mi je rekao da je tadašnja titula prvaka sovjetske armije bila ravna tituli amaterskog bokserskog prvaka svijeta. O Mehovoj bokserskoj vještini i nepobjedivosti ostalo je svjedočanstvo da su ga protivnici izbjegavali, a jedan Jugoslaven, i on bokser, pitomac druge sovjetske akademije, koji danas živi u Beogradu, priča kako je u borbi protiv Eminovića samo čekao da mu ovaj zada ‘udarac po zgodi’, pa, kako bi prošao s manje štete, da padne i ne diže se s poda, iako nije bio nokautiran. Iz albuma koje čuva familija, vidi se da je bio i vrhunski gimnastičar. Sačuvan je jedan plakat iz 1954. kojim se najavljuje velika “svesovjetska parada fiskulturnika” na moskovskom stadionu Dinama, i na njemu je fotografija četvorice gimnastičara koji tijelima grade zahtjevnu “piramidu”, a na njenom vrhu stoji Meho Eminović. Sačuvano je i više fotografija fudbalskog kluba njegove vojne škole, u kojem je Meho nezamjenljiv kao golman.
U Jugoslaviju se vratio 1956, a na povratak je, u zgradi jugoslavenske ambasade u Moskvi, morao čekati preko mjesec dana. Toliko dugo čekanje dozvole da napusti SSSR može se objasniti Mehovim upisom na višu akademiju u Rostovu na Donu, a potom i na univerzitet Frunze u Lenjingradu. Bilo je planirano da završi diplomatsku vojnu akademiju i bude sovjetski vojni ataše. Po svoj prilici je to bio razlog što mu je dozvolu da napusti SSSR morao potpisati lično Hruščov. Kažem, po svoj prilici, jer je mnogo stvari oko Mehova školovanja i njegove odluke da napusti Sovjetski Savez obavijeno oblakom tajne i šutnje, u koji je i inače tih godina mnogo šta bilo umotano. Tome valja dodati i Mehovu prirodu koja je bila svojta sa šutnjom.
Na fotografijama koje je donio iz SSSR-a vidi se da je u vojnoj uniformi bio i kao dijete i kao mladić. Iz svake od njih izbija potištenost, kakvu nema nijedan Eminović iz Vrsenica. Znam to, znam Eminoviće, rođaci su mi, svi su veseli i razgovorljivi. Meho se, kaže njegova supruga, osjećao ostavljenim i odbačenim od familije. Fotografija uz ovaj tekst je jedina na kojoj mu se na licu ne vidi potištenost. Kaže da je Meho svoga brata Avda (koji je sa još dvojicom braće živio i radio u Nikšiću) upoznao tek kasnih sedamdesetih, kad je ovaj došao u Prištinu, i kazao mu: “Meho, ja sam tvoj brat Avdo!” To otvara mnogo pitanja: Avdo je samo dvije godine mlađi od Meha, te je nejasno kako su i gdje su to braća bila razdvojena u ranom djetinjstvu, kad su se prvi put srela tek s navršenih četrdeset godina. Nejasno je, jer sam ja kao dijete, vidio u Vrsenicu Meha, i čuo kako ga puna soba rodbine moli da igra neku rusku igru, ‘na jednu nogu i jednu ruku’. Izgleda da su i druga djeca bila “dodijeljena” koje kome, samo je Meho otišao najdalje i najduže, jedanaest punih godina. Meho je svojom braćom zvao i smatrao svoje drugove suvorovce, s njima je ostao u vezi cio život.
U Jugoslaviju je došao s činom poručnika. Čin mu nije priznat, a dodijeljena mu je stipendija za studiranje. Izabrao je slavistiku, ruski jezik i književnost, upisao se na beogradski Univerzitet. Kao student je u emisiji Radio Beograda na ruskom jeziku čitao vremensku prognozu i vodostaj na rijekama, i bio prevodilac za naš jezik pri sovjetskoj ambasadi u Beogradu. Sa još nekim drugovima povratnicima iz Sovjetskog Saveza, nastupao je u cirkuskim predstavama, kao igrač na žici i na trapezu, i pri izvođenju onih skokova čija jednina glasi salto mortale. Dvojica suvorovaca koja su s njime nastupala bili su Savo Paldrmić iz Pljevalja i Vanja Čukić iz Beograda. Meho je više puta odbio unosnu ponudu da stalno nastupa za cirkus Adria, zadovoljavao se honorarima kojima bi dopunjavao brzo trošenje novca od stipendije.
Sačuvana je njegova knjižica učesnika radne akcije na izgradnji autoputa Bratstvo-jedinstvo. U njoj stoji da je u avgustu 1958. na izgradnji autoputa Bratstvo-jedinstvo bio zamjenik komandira omladinske brigade Veselin Masleša u Mačkovcu u Sloveniji. Poslije diplomiranja, na predlog profesora Radovana Lalića prihvatio je mjesto predavača ruskog jezika na Univerzitetu u Prištini. U nastavnom i naučnom zvanju bio je i ostao predavač. Upisao se i na postdiplomske studije, ali ih je prekinuo zbog nekog neslaganja s nekim, nisam saznao s kojim autoritetom. Za vrijeme studija će se upoznati sa Dušankom Gigić iz Uroševca, i njome se oženiti. Iz toga braka će se roditi djeca Tatjana i Vladimir. Tatjana će u Prištini studirati medicinu i danas je jedna od rijetkih žena grudnih hirurga, radi u Kliničkom centru Srbije u Beogradu. Sin Vladimir je stomatolog, ima svoju ordinaciju u Jabuci kraj Pančeva. Prema riječima supruge Dušanke, Meho je trajno ostao u ruskom jeziku: kad bi računao ili brojao, bilo riječima bilo prstima, to je činio na ruskom i na ruski način, počevši od malog prsta.
U Prištini će Meho raditi dvadeset godina, 1986. će preći u Beograd, u Energoprojekt. Za to vrijeme će njegova familija živjeti u Prištini. U dramatično proljeće 1999, nakon što je NATO krenuo bombama na Srbiju, Meho odlazi iz Beograda u Prištinu da svoju ženu i djecu dovede u Beograd. U Prištini će doživjeti težak moždani udar, i ondje preminuti 3. aprila 1999. Bio je sahranjen u malom groblju, oko kojega su nakon nekoliko mjeseci građevinske mašine počele prekopavati i pripremati teren za gradnju neke zgrade. Kćerka Tatjana i udovica Dušanka su tada odlučile da preduhitre zatrpavanje Mehova groba, te su dale da se Mehove kosti prenesu u Beograd. One sada počivaju na Bežanijskom groblju.