Ulcinju se 21. oktobra 2024. oko podneva mogao vidjeti prizor načinjen kao za Borgesa. Ispred velike pozornice na gradskoj Maloj plaži na Pristanu, gdje se okupilo više stotina nekadašnjih jugoslavenskih sportista, prošao je nekadašnji fudbaler Partizana Ljubomir Radanović, a na metar od njega je idući u drugom pravcu prošao nekadašnji fudbaler Sokol Kushta, dok je malo podalje stajao Bajro Župić. Sva trojica jasno, kao i svi drugi, u građanskoj odjeći. Prizor je trajao kratko, mnoštvo nekadašnjih sportista Jugoslavije išlo je tamo pa ovamo, to je sve bilo pred čin otvaranja. Sokol Kushta, ili kako ga mi pišemo Sokolj Kušta, bio je gost iz Albanije, u Ulcinj je došao iz Valone, koja se zove i Vlora.
Jorge Luis Borges nije volio fudbal, smatrao ga je zabavom niske estetike, sredstvom za političku manipulaciju masama. Svemu tome uprkos i unatoč, prizor kao prizor bi se dopao Borgesu. Zbog ponavljanja prizora, za koja on kaže da ih i sudbina voli. Kao u onoj pjesmi u prozi “Zaplet” (La trama), gdje kazuje kako su u provinciji Buenos Airesa gauči opkolili jednoga gauča, a ovaj, među svojim ubicama prepozna svoga posinka, pa mu izgovori skoro isto što je Gaj Julije Kajsar kazao Marku Juniju Brutu: Zar i ti, sine?! Te zaključuje da je jadni gaučo morao umrijeti da bi se ponovio jedan prizor.
Radanović i Župić su bili igrači Partizana kad je Kushta igrao za Flamurtari protiv Partizana. Radanović i Kushta su utakmicu igrali, a Župić je bio na klupi, nije ulazio u igru. Ta utakmica, u okviru prvog kola Kupa UEFA-e, igrana je u srijedu 30. septembra 1987. u Beogradu. Radanović i Župić otada više nikada nisu sreli Sokolja Kuštu, a ni Kušta njih. To znam od Župića, a čuo sam i od Radanovića, evo prije no što ću ovaj zapisa poslati na objavljivanje.
Tu sam utakmicu gledao preko televizije, u Prištini, u hotelu Grand. Dan je bio sunčan, kao i ovaj 21. oktobar, 37 godina kasnije. Kako sam i zašto bio u Prištini, ne znam. Pokušao sam da se sjetim zašto i kako sam se našao u Prištini, ali sve mi je uzalud. Ne znam, ne znam, ne znam. Mislim da je to u sjećanju trajno izbrisala utakmica. Izbrisala ga kao spužva što izbriše trag krede sa školske table. Utakmica je bila i spužva i voda u spužvi. Najdalje čega se od toga dana u Prištini sjećam jeste rano popodne i susret sa profesorom i književnikom Novakom Kilibardom. Kako sam njega sreo, i zašto je on bio u toga dana u Prištini, ni to ne znam.
Svakako nismo ondje došli po istom pozivu i poslu, on je možda imao predavanja u Prištini, beogradski profesori su tada često imali predavanja na prištinskom univerzitetu. Sa Kilibardom sam barem sat prije utakmice proveo u razgovoru o tek objavljenom epu “Ženidba Smailagić Meha”. Obojica smo bili zapanjeni što je sarajevski izdavač Mehovo ime u naslovu stavio u žensku deklinaciju, Smailagić Mehe. Profesor Kilibarda je bio zadivljen samim epom i jako nadahnuto je govorio o Međedoviću kao pjesniku i guslaru, te je kazao kako će objavljivanje prvoga njegova epa “sad okrenuti stvari na glavu u tumačenju epike u Jugoslaviji”. To je sve čega se sjećam prije utakmice, koja je igrana popodne.
U prostoru s televizorom kraj recepcije hotela bilo je dosta ljudi. Pred sam početak prenosa pojavio se i Aziz Salihu bokserski prvak Jugoslavije, koji je nekoliko dana ranije na Mediteranskim igrama u Latakiji osvojio zlatnu medalju za Jugoslaviju u superteškoj kategoriji. Nekoliko ljudi se rukovalo s njime, jedan mu je čestitao medalju. U prostoru s televizorom osjećala se nenavadna tjeskoba. Već preko dvije godine vukao se slučaj Đorđa Martinovića, koga su, prema prvim vijestima mučili kosovski Albanci, da bi se potom smjenjivalo više verzija i vještaka. To sve je dodatno trovalo ionako narušen život na Kosovu. Utakmica između Partizana iz Beograda i Fljamurtarija iz Valone u Albaniji bila je događaj koji je nekima služio i kao pokazatelj na čijoj su strani Albanci s Kosova.
Stvar je bila složena i zahtjevna više nego što se danas može pomisliti, a u složenost je išlo još što su igrači albanske nacionalnosti ostavili važnog traga u Partizanu. Treba se sjetiti braće Prekazi, na primjer. A protiv Fljamurtarija je Partizan imao u timu jednog od većih igrača u svojoj povijesti, Albanca Fadila Vokrrija. Uz to valja podsjetiti da je trener Partizana te godine bio Fahrudin Jusufi, veliki igrač, rodom iz Zlog Potoka kod Dragaša na jugozapadu Kosova, Goranac, od djetinjstva živio u Beogradu, a koga su mnogi smatrali Albancem. Uza sve ovo i još štošta drugo, valja kazati da je utakmica u Beogradu bila uzvratna. Prvu je, u Valoni (Vlori) dobio Fljamurtari sa 2:0, što je bilo veliko iznenađenje za sve koji prate fudbal.
Partizanov stadion je bio pun, igrači Partizana riješeni da pobijede i prođu u drugo kolo. Sudija je bio Poljak, dopuštao je oštriju igru, ali je sudio pravično. Partizan je u posljednjem minutu prvog poluvremena dao gol iz penala, koji je načinjen nad Vokrrijem. U 60. minuti Vokrri je dao drugi gol, glavom, sad je bilo 2:0 za Partizan, Flamurtarijeva ekipa je bila pod stalnim pritiskom, očekivao se treći gol. Fadil Vokrri je promašio barem tri velike prilike. A onda je desetak minuta prije kraja, dotad i otad čudesno dobri golman Arapi izbacio loptu nogom do centra, ondje je skočio centarfor Flamurtarija i produžio loptu polulijevo. Uzeo ju je Sokol Kushta, dešnjak na lijevoj strani, snažno povukao u šesnaesterac, ondje prevario Radanovića, pa se malo vratio unazad gradeći sebi prostor za udarac. U šut mu je krenuo Aleksandar Đorđević, ali kasno: sa ruba šesnaesterca Kushta je opalio po lopti, a ova je otišla u gornji lijevi ugao golmana Omerovića, udarila u prečku pa u zemlju iza linije i odskočila natrag ispred linije. Gol pri kojem lopta nije ni dodirnula mrežu, no jedan od onih kakvi se zovu majstorskim i nezaboravnim.
Partizanovi igrači i navijači ga neće nikada zaboraviti. Njime je Partizan ne samo ispao iz evropskog takmičenja, nego je taj gol dobro došao zvezdašima da u potonjim godinama (to traje i danas) tu eliminaciju nabijaju partizanovcima na nos. Jer su ih, eto, Šiptari izbacili. Pokunjeni Partizanovi igrači su zamakli u svlačionicu, šokirani gledaoci nisu ih čak ni stigli izviždati. Pravo rečeno, osim rezultata, drugo je sve bilo kako je trebalo biti: desetak prilika za gol, od kojih je barem pet bilo od onih koje se zovu stopostotne, a protivnik je uputio samo jedan na gol udarac. Taj koji je učinio Sokol Kushta.
Žao mi je što veliki glumac i gospodin Milo Miranović nije više na ovom svijetu. Da mu ispričam kako sam u Ulcinju vidio Sokola Kushtu. Za njegov gol Partizanu, Milo mi je, koji dan kasnije, u Beogradu kazao kako se takav gol može pogoditi “ada samo iz puške”. I da Milu ispričam kako su se u Ulcinju, ispred velike pozornice na Maloj plaži sreli njegov Cetinjanin Radanović i Kushta iz Valone. I kako su bili ada na istom rastojanju kao i u Partizanovu šesnaestercu prije 37 godina. Radanović je, skoro kao onda u šesnaestercu, pošao onamo, Kushta ovamo. I kako se nisu prepoznali. I da mu kažem da je u Ulcinj trebalo da dođe Kushta i prošle godine, da se sretne s Omerovićem.
Ali Kushta nije mogao doći lani, a Omerović ove godine. Za još potpuniji prizor nedostajao je Aleksandar Đorđević, drugi igrač na Kushtinom pohodu ka golu. No Đorđević živi daleko, na Farskim ostrvima, ondje je selektor ženske fudbalske reprezentacije. Pa da nezaboravljenom Milu kažem i da bi se ovaj ponovljeni prizor svidio Borgesu. Jer se prizor ponovio sa istim protagonistima! I još da mu kažem da zahvalnost za ponovljeni prizor dugujem Pavlu Pepđonoviću, za koga bi, da je živ, Izet Sarajlić ponovio ono što je već kazao: I stihovi se raduju kad se sastaju ljudi.