U djetinjstvu nisam znao za zavjese na prozorima. Nisam, jer ih nijedna kuća u selu nije imala. Nisu ni trebale. To je u meni ostalo do danas, i danas mislim da su zavjese u selima kakvo je moje rodno nepotrebne. U Švedskoj sam vidio kuće bez zavjesa, pa mi je bilo toplo oko srca.
Moja kuća u Grabu ima zavjese odavno. Do ove godine su to bile najprostije platnene zavjese, kroz koje se nije moglo vidjeti šta se u kući zbiva, ali se vidjelo svjetlo kad je u kući bilo svjetlo. To sam promijenio ove godine, te se više ne vidi kad je u kući svjetlo. Čak se noću ne može vidjeti svjetlo ni kad se stane ispod prozora. Može se vidjeti skroz iskosa, to će biti objašnjeno. Na ovu strogost me je prinudila jedna sova. Kažem jedna, možda ih je bilo više. Kako su mi se sove zamjerile u kući gdje sam cijelo ljeto? Evo kako. Ljeti, sam u kući i noću gori svjetlo u sobi gdje radim, i nekoliko puta mi se prošloga ljeta desilo da pred ponoć, prozor nekad zatvoren nekad otvoren, svjetlo u sobi gori, a sa bagrema udaljenog desetak metara od prozora, hukne sova. Taj me huk cijeloga protrese, jer je i iznenadan i nenavadan, u djetinjstvu je skroz naskroz bio rijedak, petrolejke su gašene rano, tako bi se rano i lijegalo. Ali ima još i ovo, molim lijepo: prošle godine je u ovo doba u selo redovno noću dolazila i mečka sa jednim ili dva mečeta, i pustošila pčelinjake mojih rođaka, koji žive u gradu, a pčele su im na selu. Ta mečka je bila velika strepnja za nas četiri stanovnika sela, ponekad bi se čulo brundanje o ponoći, pa iako je nisam nikad vidio, mečkine balege oko pčelinjaka svakog jutra nisu mogle biti oturene još i hukanjem sove po noći. Te sam odlučio da, ako već ne mogu ništa mečki, ove godine pokušam barem onemogućiti sovi da mi u kasne sate huče blizu prozora. U Pazaru sam otišao u prodavnicu zavjesa i na savjet prodavca kupio neprovidne zavjese danske proizvodnje. Zavjese su posve prekrile prozore na sobi, noću se svjetlo može vidjeti samo ako se stane posve koso, jer zidovi nisu baš idealno pravi kao da ih je pravio Brunelleschi, pa zavjesa ne liježe tako da zatvara svaki procmiljak svjetla.
Danske zavjese su se pokazale kao sasvim dobra zaštita od sove. Nema je, evo cijeloga ljeta nema sove. A ptica ima svakojakih, i nekih kojih nije bilo dok sam bio dijete. A nema ni mečke niotkud. A rodile su kruške i šljive i jabuke, razumijem mečku, otišla je u bolje voćnjake, nije luda da se hrani voćkama koje su sa sušom na ovoj visini prerano zrele, kad može onima zrelim na vreme, niže od ovih u Grabu. Lani nije bilo ni trešanja ni jagoda ni borovnica, o kruškama ni zboriti neću.
No ima desetak dana kako mi nedostaje sova. Nedostaje mi, osjećam se prema njoj kriv. Sovu vuče svjetlo, zašto sam joj ga uskratio? Svakako zato što me njen glas štrecao. Ali, mislim da nije samo zato, nego i zbog nečega drugog. To drugo ne bi bilo nastupilo kao uzrok da nije bilo prvoga, ali uz prvo ono daje mjeri neopozivost. Odmah da kažem, u rašireno vjerovanje kako huk sove donosi smrt u kuću kraj koje sova huče odavno ne vjerujem. Od moga rođaka Rahima Gudževića još u djetinjstvu sam čuo da sova voli da huče prema prozoru sobe u kojoj gori lamba, to jest petrolejka. I da to sova čini zato što je sovu poslala mečka da huče. Kasnije, kad sam naučio da ponešto i sam zaključujem, zaključio sam da lamba najduže gori u sobi s bolesnikom kraj kojega se bdije. Pa će sova najprije hukati sa drveta najbližeg bolesnikovoj sobi. A često bude da bolesnik umre, pa oni koji su slušali hukanje sove, sovi pripišu svojstvo da predskazuje smrt. Kad sam kasnije, mnogo kasnije, čitao epigrame iz Palatinske antologije vidio sam da je vjerovanje u sovino predskazivanje smrti jako staro, da je bilo rašireno u staroj Grčkoj. Tako, pjesnik Dionis sa Roda, u trećem stoljeću prije naše ere, u pjesmi o rano umrlom pjesniku Fajnokritu iz Jalisa na Rodu kaže kako su ga oplakale čak i sove “koje nikada ne plaču” (Ant. Pal. VII 716):
Prerano, žaljen od svakog što s nama u Jalisu živi,
Pao u Letin si val koji je mračan i grk:
Kratko, Fajnòkrite, ti se sa pjevanjem drúži; čak sove,
Koje ne znaju za plač, suzom ti zališe grob.
Nikakav budući pjevač ne mòže se mjeriti s tobom
Dogod li bude po tlu ljudski tabanao rod.
A kasniji pjesnik poznat pod imenom Nikarh Drugi, Rimljanin grčkoga jezika iz prvog stoljeća naše ere, nadograđuje sovin status u nemilosnom skoptičkom nastupu protiv nekog pjesnika ili pjevača Demofila (Anth. Pal. XI 186):
Pjevom sovuljaga noćna najavljuje jade i smrti:
Ali Demòfilov pjev nosi sovuljagi smrt.
Od Rahima sam u djetinjstvu čuo još nešto, i to je ono drugo, drugi razlog da se klonim sovina huka. Rahim je sovu zvao hutina, ne samo Rahim nego cijelo selo, hutina je bila domaća riječ za tu pticu, sova je u djetinjstvu bila strana riječ. Sad je hutina strana, a sova domaća riječ. Dakle, Rahim je pričao kako hutina hukanjem namamljuje malu djecu, i kad koje namami, ugrabi ga i odnese. Pa je poimenice spominjao raznu djecu po Pešteri, koju je hutina namamila i odnijela. I kazivao je Rahim da “hutina najvoli da ukrade jedno bliznače”, pa gdje neka kuća ima bliznake, muške ili ženske svejedno, ona namami jedno pa ga odnese. I ne vrati ga nikad. A onome drugom bliznaku da Bog pomogne, govorio je. A od ugrabljene djece koja nisu bliznaci poneko bi, ponegdje, rijetko gdje, i ponekad, rijetko kad, majci vratila mečka. Donijela bi ga noću i ostavila pred pragom kuće. Ali, govorio je, hutina je češća nego mečka, pa je, zato što je mečka rijetka, a hutina česta, rijetko kad kojoj majci vraćeno dijete. Rahim je bio čovjek priče. Čobanin najamnik cijeloga svoga vijeka, za tuđim ovcama idući pričao je čudne i čudesne priče. Najčešće su to bile priče o životinjama, o prividovima, o kravama koje hržu kao kobile, o lisici koja legne u zamočenu konoplju, načini se mrtva pa čeka da se na nju baci gavran ili orao, a ona ga lati. Pod Rahimovim pričama o sovi, jedno vrijeme sam vjerovao da je moga brata blizanca odnijela hutina. Rahim je svakako znao da je moj brat bliznak umro, ali je znao i druge koje je pedesetih godina ugrabila morija, pa je moriju pripisao hutinama. Jer, govorio je, djecu kradu samo hutine koje huču. Kad sam saznao da je moj brat bliznak umro od velikog kašlja, vjerovao sam da je kašalj dobio od hutine, jer hutina huče, pa kad hutina hukne, dijete kašlje. A moj veliki kašalj mislio sam da mi je predala neka manja hutina, pa sam pretekao.
Rahim nikad nije kazao da gurbeti kradu djecu, gurbetima su nas plašili drugi. Rahim je krađu djece svaljivao na hutine koje služe mečkama. Sve u svemu, ovoga avgusta sam se, u selu gdje sam uz Rahima barem desetak ljeta išao uzbrdo i nizbrdo, sjetio njegovih pričanja kako hutine idu sa mečkama, tako što mečke hode nogama, a hutine iznad njih lopataju krilima. Pa, jer su hutine česte, a mečke rijetke, mora mnogo hutina da ide uz jednu mečku. Te nisam daleko od toga da povjerujem kako ovoga avgusta, ona sova od prošloga ljeta nije ostavila moje prozore zbog danskih zavjesa na njima, nego zato što je otišla sa drugim sovama e da prati svoju mečku.