Nekome sam ovo pričao, a sad hoću i da napišem. U mom ranom djetinjstvu smo saznali da jedan Suljo iz Muhova ima ženu Fatimu i da je ona Bosanka. Mi djeca nismo znali šta je to bosanka, mislili smo da je ona koja hoda bosa. Ponekad smo je sretali, stvarno ponekad i stvarno rijetko, jer smo rijetko išli u Muhovo, a njoj kuća nije bila blizu puta, nego visoko pod gromadom Koznik. Kad god smo je vidjeli imala je na nogama obuću, nekad opanke, nekad nekakve kalavrnje, bosa nije bila nikad.
Mome bratučedu Ramizu je Suljo bio bliža svojta nego meni, pa je Fatima njemu bila više tetka nego meni. Pusti sad to, ona je i tvoja tetka, govorio bi Ramiz, jer ako je moja onda je i tvoja, ne može sve jedna majka da rodi. Kad smo pitali moga brata Hazba zašto tu Fatimu zovu bosanka, kad nikad nije bosa, on je rekao da je ona rodom iz Bosne, a kad je neko iz Bosne, onda je Bosanka, ako je žena, a Bosanac je, ako je muško.
I onda nam je objasnio koliko je od nas do te Bosne, rekao je nema previše, koliko od nas do Sjenice, pa od Sjenice još jedanput toliko ili malo preko toga. Mi nismo ni znali koliko je do Sjenice, koja se u ono vrijeme više zvala Senìca nego Sjenica. Jer su samo odrasli išli u Senicu, mi još nismo bili stasali za Senicu. Onda sam ga ja pitao je li dalje od nas do Senice ili do Đevđelije. Jer je on bio tek došao iz Đevđelije, sa radne akcije. Bosna je bliža nama triput no Đevđelija. Nismo išli još u školu ni ja ni Ramiz, te nismo baš razabirali ni koliko je to triput bliže.
Kad smo krenuli u školu viđali smo ponekad Fatimu. Rijetko, ali smo je viđali. Ujesen bi nam davala šljiva i rekla bi nam: “E blago majkama za vas dvojicu!” Ovo dvojicu naglašavala je na o, a ne kao mi na i. Onda smo i mi djeca čuli ono što su odrasli svi znali: da je Fatima siroče. I to ratno siroče. Iz sela Zaostroga kod Rudog. A siroče je zato što su joj četnici sve pobili. Sve, oca, majku, braću, sestre. Jok pobili no sve zapalili, i oca i majku i braću i sestre.
Onda je neko rekao da su Fatimina dva uha jedina dva pretekla muslimanska uha iz toga sela. E odalji Bože, zaboga, govorile su žene kad bi pričale o Fatiminoj sudbini. Onda smo, kako smo rasli, sve više saznavali o Fatimi. Da je ona samo jedna od mnogih Bosanki koje su se spasile bijegom na Pešter. Moj Hazbo je jednom gorko ironično kazao kako se pola naših hadaljeva i netamana ne bi nikad poženilo da ispred koljačkih zlikovaca Pavla Đurišića nije pretekla pokoja jadna i lijepa Bosanka.
Onda se jednoga dana među danima čulo kako se Fatima sjetila svoga imena. Istoga dana se čulo da joj bosansko ime nije bilo Fatima, no su je tako nazvali oni koji su je na Pešteri udomili. Jer je ona u strahotama koje je preživjela zaboravila svoje bosansko ime Hasiba. Kad je u zbjegu iz Bosne stigla na Pešter imala je četrnaest najviše petnaest godina.
Kad se čulo da se sjetila svoga imena, Fatima je već imala kćer Đulu, i Đula je imala preko dvadeset godina. Pa se čulo kako je Suljo rekao Fatimi da će on s njom otići u mjesnu kancelariju i podnijeti molbu da joj se u dokumentima vrati ime Hasiba. Onda je Fatima rekla Sulju: “Nećemo, Suljo, ići niđe, nećemo mi mijenjati ovo ime, neka mi ga. A sa imenom koje sam imala hoću da se suoči Pavle Đurišić i njegovi koljači na Kijametski dan!” I nije otišla u matičnu službu.
Fatima je umrla prije dosta godina, umro je i Suljo: Nedavno je umrla i njihova jedina kćer Đula. Ne znamo da li se Pavle Đurišić suočio sa Fatiminim imenom Hasiba, ne znamo ni kakva su suočenja tamo na kijametskom danu. Ne znamo i nećemo znati.
Ali znamo da je u selu Gornje Zaostro kod Berana postavljen spomenik zlikovcu i zločincu Pavlu Đurišiću. Postavljen je i stajao je kratko, ni pola dana, poslužio je za slikanje, pa je sklonjen, i eno ga u manastiru Đurđevi stupovi kod Berana. Glavni pri postavljanju je bio crkvenjak s crkvenim imenom Metodije, po zvanju mitropolit budimljansko-nikšićki, porijeklom Bosanac, kažu, nekadašnji pripadnik vojne padobranske jedinice.
Za vrijeme otkrivanja spomenika ljubio se s gostima i primao čestitke. Crnogorska policija nije prisustvovala otkrivanju spomenika. Beogradski dnevni list Politika nazvala je Đurišića “jednom od najznačajnijih figura koja je, u najtežim istorijskim okolnostima predvodila borbu za očuvanje srpskog naroda na prostoru Crne Gore, Sandžaka i Bosne i Hercegovine.” Na spomeniku četnički major ima na glavi šubaru sa kokardom, u rukama drži durbin, o pojasu mu je kama.
To je već drugi pokušaj u dvadeset i tri godine da se postavi spomenik Pavlu Đurišiću, komandantu limskih četnika, svakako najvećem krvniku među četnicima u Drugom svjetskom ratu. Prvi put je postavljanje osujećeno već pri postavljanju postolja za spomenik. Tada je Vesna Kilibarda, tadašnja ministrica kulture, zabranila postavljanje postolja i preko policije naredila njegovo uklanjanje. Policija je jednog jutra u zoru dinamitom raznijela postolje predviđeno za bude postament bronzanoj figuri visine preko dva metra.
Ta je figura bila izlivena u nekoj livnici u Srbiji, no zbog policijske zabrane postavljanja nije ni dopremljena u Crnu Goru. Ove godine je stvar otišla dalje: osmoga avgusta je spomenik postavljen na postolje koje je prije toga urađeno. Policije nije bilo nigdje. Nemušto objašnjenje kako je postavljanje spomenika proteklo bez prisustva policije zato što nije bilo prijavljeno, neuvjerljivo je, kao i zatvaranje očiju pred dovoženjem teškog i glomaznog kipa preko granice.
Pred tim kipom kao da ne postoji ni javna ni tajna policija. Spomenik je uklonjen, jer je navodno, policija to tražila e zato što nije postojala dozvola za postavljanje spomenika. Pop Metodije je začikao policiju tvrdnjom da ona nema prava da ulazi u manastir. Što nije tačno. Država može policiji naložiti da uđe u manastir, ako država hoće. A dozvolu za izradu i za postavljanje spomenika Đurišiću četnici i crkvenjaci nisu ni tražili, jer znaju da im takav zahtjev ne bi bio odobren kod nadležnog ministarstva.
Pavle Đurišić je sam ostavio najpotpunije dokaze o svojim zločinima. Tako, da navedemo samo jedan, u izvještaju Draži Mihailoviću 13. februara 1943. izvještava da je “akcija u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu protivu muslimana izvršena” i da se “za vreme operacija pristupilo potpunom uništenju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”. Stoji još da su muslimanske žrtve bile “oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: starica, žena i dece”. Draža Mihailović je na suđenju potvrdio autentičnost Đurišićeva izvještaja.
Historičar Milan Radanović je otkrio da su najveće zločine počinili četnici februara 1943. u pribojskom srezu. Tu je od 5. do 12. februara ubijeno između pet i šest hiljada civila, o čemu je vladala šutnja čak i kod partizanskih povjesničara. I tim je zločinima rukovodio Pavle Đurišić, komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda.
Mnogi se pitaju koji je motiv današnjim simpatizantima četništva i četnika da jednom četniku u čije zločine nema nikakve sumnje hoće da podignu spomenik. Za šta mu ga podižu? Za to što je komandovao u masovnim pokoljima civilnog stanovništva i u ubijanju, klanju i spaljivanju čitavih porodica, sela i zajednica? Za okrutnost u tim pokoljima i u izvještajima o njima?
Za to što je bio kolaborant talijanskom okupatoru Crne Gore i što je za kolaboraciju dobio od Hitlera gvozdeni krst? Neiskaziv je nered u glavama današnjih ljubitelja četništva: imaju najjasnije dokaze da je Đurišić nesumnjiv primjer zločinca koji bi se mogao nazivati i ontološkim, ali ustrajavaju na tome da mu postave spomenik kao da je taj i takav zlikovac i zločinac nekakav heroj kome nema ravna niti u njega ima sumnje.
Razularenost kojom se on uzdiže isključuje suočavanje sa njegovim zločinima. Štaviše, oni mu se računaju u herojstva i borbu za očuvanje srpstva. Njegovi spomenaši ne negiraju njegove zločine, ne, čak neće ni da se pozabave njima, on je za njih naprosto borac za srpstvo, i za drugo što o njemu nemaju vremena. Neki tumači ove sramotne spomeničke pomame smatraju da se spomenikom doduše pomalo i revidira povijest, ali da je glavna stvar u rehabilitaciji zločina i zločinaca iz ratova u kojima je nestala Jugoslavija. Takvo tumačenje je netačno: Đurišiću se spomenik gradi upravo za ono što je činio i učinio, za pokolje muslimanskog življa. Ti su pokolji glavna stvar Đurišićeve ‘borbe za srpstvo’.
Fudbalski tim beogradske Crvene zvezde je 2010. na groblju u Libertyvilleu (Ilinois SAD), posjetio spomenike Draži Mihailoviću, popu Đujiću i Pavlu Đurišiću! Prvi i treći nemaju groba nigdje, a samo je Đujić ukopan u to američko groblje. Četnički pristaše rado posežu za nenavadnim argumentom: američke vlasti nikada nisu načinile ništa protiv postojanje tih triju spomenika.
Amerikancima su tri kipa na nekakvom srpskom groblju posve nevažna stvar, jer Amerikanci imaju preča posla: da svakim danom sve jače grade uvjerenje kako su oni zapravo jedini pobjednici nad fašizmom. Za tu svrhu ne smetaju ta tri četnička spomenika na groblju, ona samo doprinose neredu. Treba se lišiti iluzije da bi ikakva reda u toj razularenosti mogle načiniti i riječi bosanske sirotice Fatime, koja je svoje ime Hasiba zaboravila od strahoba u razularenom četničkom pohodu na njeno rodno mjesto, kad je rekla da hoće da se na Dan velikog kijameta s njenim imenom suoči Pavle Đurišić.