U četvrtak, 27. februara otišao je s ovoga svijeta Rečko Međedović. Otišao je u pola devet uveče iz bolnice u Novom Pazaru, neočekivano, otkazalo mu je srce, iznureno hemoterapijama, kad se činilo da je izliječen nakon operacije debelog crijeva. Ukopan je sutradan u Veliko groblje, blizu svoje supruge Rabije. Rešad, jedan od trojice Rečkovih sinova, bio je tada u Meki, te nije uspio stići na dženazu svome ocu. Stigao je dan kasnije.
Ovo sad mogu objaviti. Jer sam jedanaest dana tražio načina da vijest javim Miju Raičeviću. Miodrag Raičević Mijo je pjesnik koji je Rečka Međedovića upoznao lično ravno osam mjeseci prije nego što je Rečko ostavio ovaj svijet. Mijo je za Rečka znao i slušao je Rečkovu svirku na bendžu i pjevanje uz bendžo. I jako je volio Rečkovu svirku i pjesmu. Jednoga ljetnog popodneva Rečko je odsvirao i otpjevao za Mija pjesmu preko telefona iz Pazara u Beograd. A Mijo je čovjek u čiji muzički ukus nema sumnje, gradio ga je od djetinjstva u titogradskoj Staroj varoši do provođenja dana i noći uz gramofon, uz stotine ploča i onoga poslije. Nastojao sam da viješću Mija ne bacim u žalost, no nisam imao kud.
Mijo Raičević je uredio moju knjigu “Bendžo u Grabu”. Bendžo u naslovu je onaj koji je svirao Rečko Međedović. Ta svirka je učinila da Rečka u Novom Pazaru barem pedeset godina zovu Rečko Benđo, rjeđe Bendžo. Pazarci se razlikuju od Pešteraca i Golijaša po tome što dž u pravilu izgovaraju kao đ. Tu moju knjigu je Mijo uredio tako da takvu posvećenost i nježnost prema tekstu i slici nisam mogao ni zamisliti.
Rečko je bendžo učvrstio u pazarsku meraklijsku zajednicu. Sviranje je učio od čovjeka koji je bendžo u Pazar donio, pa ga u život unio, od Rifata Rifatovića, koga je cio Pazar zvao Rifat Čerkez. Taj je Rifat Čerkez svojom svirkom i pjesmom davao gradu onaj merak koji je nadogradio harmoniku i klarinet. On je uveo bendžo na proplanke u vrbacima kraj Raške i Jošanice, novi zvuk “kalajisanog” pazarskog Louisa Armstronga osvojio je grad i raširio se na Sjenicu, Tutin i Prijepolje. Uz svirku Čerkezova bendža znali su Pazarci pjevati i piti rakiju iz naopako okrenutih paprika babura kojima je prethodno izvađen onaj dio oko drške, te su od paprika nastali kaleži.
Rečko je odrastao u Potok mahali, onoj u kojoj je živio i Rifat Čerkez. Ali je Rečkovo sviralo drukčije od Čerkezova. Čerkezov bendžo nije imao pragove na vratu, Rečko je svome Zeynel abidin cümbüş bendžu pragove načinio. Turski bendžo nema pragova, ugradivši njih na svome, Rečko je postigao da bendžo svira kao gitaru, koju je svirao prije no što je nabavio bendžo. Rečko je i pjevao drukčije nego Rifat Čerkez. Rifatov glas je bio promukao, u Pazaru su ga zvali čas prozukli čas napukli, a Rečkov nije. Rečko je na svadbama, džumbusima, djevojačkim večerima, sunetima i veseljima pjevao svojim tenorom i njime osvajao slušaoce, a kad bi sjeo s nama glas mu je postajao bariton i od njega su nam izrastala krila na gležnjevima.
Rečko je novembra 2006. imao i solistički nastup u Trstu. Ondje su ga pozvali supružnici filologica Ginevra Pugliese i epidemiolog Pierlanfranco D'Agaro u ime Casa della musica, strukture koja priređuje koncerte istaknutim predstavnicima narodne muzike iz svijeta. Probrana publika u kojoj je bilo više muzikologa i muzičara bila je zadivljena sviranjem i pjevanjem gosta iz Pazara. U drugom dijelu koncerta Rečko je nastupio zajedno sa sinom Rešadom koji ga je pratio na klavijaturi.
Rečko je bio čovjek blag, nenametljiv, u Pazaru se za takve kaže golo dobro. U Pazaru je bio jedan od najvoljenijih građana. Jednom sam ga pitao, od koga je učio pjevanje. “To mi je od rahmetli majke Sadije. Majka mi je jako lijepo pjevala”, rekao je. Kasnije sam saznao da on majku nije upamtio, umrla mu je kad je imao samo tri mjeseca. Ali je u rodbini ostalo sjećanje na njojzino pjevanje. Rečko je svojta sa velikim epskim pjesnikom i guslarom Avdom Međedovićem iz Obrova kod Bijelog Polja, ali se ni njegovi prsti ni glas nisu primili gusala, bendžo je bio jači.
Rečko je bio radnik u tekstilnom kombinatu Raška u Novom Pazaru. Nema nikoga danas da ne žali što su neoliberalni razularenici uništili tu Rašku. Ona je hranila hiljade usta pazarskih. Jedne godine je Rečko Bendžo dobio ponudu da iz tekstilne industrije pređe u nastavnike Tehničke škole. Ondje je nekoliko godina predavao pletenje. Pletenje je sasvim pristajalo Rečkovim prstima, koji su na bendžu proizvodili pa pleli zanosno pletivo, bilo da prebiraju šest njegovih struna bilo da pritiskaju pragove na vratu.
Jako sam i dugo sam želio da s Mijom i Rečkom odem u Grab. Da se urednik knjige i onaj čiji je bendžo knjizi dao naslov barem na dan nađu u mjestu gdje se zajedno nisu našli. Nadao sam se da će se to ostvariti 28. juna prošle godine, dan nakon što su se u Pazaru upoznali Rečko i Mijo. Ali su me doktori najstrožije opomenuli da od toga odustanem. I dobri Milivoje Pajović, pjesnik koji je Mija dopratio u Pazar. Mijo je bio jako iznuren od vožnje sanitetskim vozilom iz Beograda, a Rečko je bio tek izišao iz pazarske bolnice, gdje je bio preko mjesec dana. Tako se ponovilo ono što meni i Miju nije uspjelo ni kad smo se dogovorili da nađemo Ninu Spirovu. Kod Spirove se ispriječila njena smrt, a kod Graba bolesti. No sam imao nadu da ćemo u Grab ipak doći nas trojica. Rečkova smrt je kazala da nećemo.
A želio sam da nam Rečko pod bagremom u Grabu otpjeva pazarsku brzalicu:
Haj meni, sejmeni,
Baruthanski dembeli,
Hej lazi, dumbolazi
Baruthanski pajlazi…
Dio grada Baruthana je važno mjesto Rečkova pjevanja. Među rijetkim njegovim autorskim tekstovima je i vesela pijanska pjesma “Prva plata” u kojoj bećar počinje svoj pohod u kafani “Granata”.
Kad ja primih prvu platu
Pa ja svratih u Granatu
Tu ja popih jedno deci
Pa ja odoh Jošanici
Tamo popih jedno šiše
Pa ja odoh na Jermiše.
Lijepa li je Baruthana
U njoj ima i kafana.
S jedne strane vodenice,
A sa druge udovice,
Ja poljubih onu mlađu
A starija pravi svađu
Ja poljubih obadvije
Da ni jednoj krivo nije.
Svaka dva stiha imaju dvostruki refren: Hej aman, aman, op aman. Kad je god ovu pjesmu zapjevao pred publikom, nastala bi ćalsatara, Rečkov izraz za ushićenje koje slušaoce obuzme. “Prva plata” je još jedan primjer kako tekst, pjevanje i svirka čine jedno.
Najviše je volio pjesmu “Oj Međice, Međice”:
Oj Međice Međice
I studena vodice
Haj i studena vodice
Ja ne ronem da tonem,
Već ja ronem da vidim
Već ja ronem da vidim
Ko će mene žaliti,
Haj i iz vode vaditi.
Dođe bratac kraj vode,
Baci kamen pa ode.
Dođe sestra kraj vode
Malo plaka pa ode,
Haj malo plaka pa ode
Dođe dragi na Među
Baci mrežu u vodu,
Ja se uzeh za mrežu
Haj pa izađoh na Među.
Posljednje pjesme uz bendžo otpjevao je Rečko Međedović u Kulturnom centru u Novom Pazaru, 27. juna 2024. Bile su to: “Da mi je znati, Bože moj”, “Moja draga, moja mila” i “Istiha me glava boli”. Velika je radost bila ta njegova pjesma i svirka.
Neka je rahmet veliki Rečku Međedoviću koji je razgaljivao duše ljudske.