U kontemplaciji sam. Dogovorio sam se sa sobom da sebe ne uvaljujem u belaj. Takav sam, na ranu da me priviješ, u mukama da umreš.
Zlokobna tišina u mahali dovodi me do ludila. Loži me na eksces. Hodam u koloni poginulih spodoba. Suvislo pisanje infuzija je za mozak. Pokušavam da se skinem, da izađem iz spisateljske prakse, gubim konekciju s pisaćim strojem.
Boli me rame od tapšanja, nigdje para. Smorilo me hrvanje sa životom. Drago mi je i milo što nisam klasik. Ispucan sam, promovisan u avangardu, smiješno, meni posve neinteresantno. Inventura mozga pokazala je katastrofu. Svaki dan se u kafani strunim pivom. U kafanu mi dolaze računi za režije.
Na ulici me potkačila žena odvratnog izgleda, pio sam kafu, gospođa se sladila sladoledom. Počela je beskrajna ispovijest. Klimavih nogu ustao sam sa stolice, izustio da moram do butige da kupim blender. Bakutaner je ostao da sjedi ukočen mrtvih očiju. Srećković naletio na nagaznu minu.
U kasno popodne ulazim u knjižaru Buybook. Uposlenici Renati kažem: “Dobro jutro.” Renči me gleda, pita da li sam dobro. Rekao sam da nemam pojma da li je dan ili je noć, ne znam koji je mjesec, ne znam ko je šampion države u rukometu.
Sin sam zemaljskog pakla. Na olimpijadi budala u finalu osvojio sam četvrto mjesto. Iz helikoptera ispišao sam se na svoj život. Slično je uradio matematički genij Grigori Perelman, sa strašću se ispišao na Nobela.
Godinama žuč povraćam. Očigledno sebe i život ne doživljavam ozbiljno. Krvnički sam iskaišao mozak. Epilog je bila ludnica. Psihijatri su mi na human način oderali kožu. Moram da ironiziram. Neizdrživo mi je lijepo.
U ogledalu gledam oteklo lice, malčice sam ljepši od Čaruginog dželata.
Gondole klize na sajlama, vrapčići cvrkuću, ne treba mi magnum za pojasom da bih se osjećao moćnim, moćnije se osjećam kada moćan stih ispišem. Ako se ne zajebem, nije mi dobar dan.
Mračni oblak visi nad glavama pjanih ljudi. Niko ti ne brani da umreš.
Samo da šljiva rodi. Tako je govorio amidža Kasim Salkić, pružni radnik. Treba me uhapsiti.