Poslije završene gimnazije družio sam se sa ekipom blesavih tinejdžera, najviše vremena provodili smo u socijali, penzioneri su igrali domina, šahirali, ispijali pišoku od kafe. Napupale puterice zujale su oko nas, nikom od nas nisu bile interesantne.
Tip, student agronomije, družio se s nama. Predložio je da protiv njega odigramo dvije partije na dvije table naslijepo. Fizionomijom ostavljao je dojam idiota. Nenad Zec, to Zec bio je pogrdan nadimak kojim smo ga poništavali, sjede na stolicu okrenut leđima, zatvorenih očiju. Govorili smo poteze. Negdje u dvadesetom potezu na jednoj od tabli pokušao sam lažirati. Rekao sam: “Pješak G6.” Hladno je izustio: “Ne može, tu stoji laufer.” Nemilosrdno nas je čistio, efektno izveo egzibiciju. Klasična matna slika parala je oči. O, kako smo bili sjebani. Pomeo nas je brezovom metlom, poslije obje partije ponovio, pokazao gdje smo se prejebali. Genij-kreten sutra se pojavio ošišan na nulu, potrčali smo za njim, trčao je u oranž klompama, jurili smo ga dva kilometra seftu da mu opalimo.
Po mom uvjerenju, vlastitim parametrima vrednovanja Mikhail Bulgakov je najmoćniji, najbolji pisac XX stoljeća. Patio je od teške paranoje, jebo ga je u centar mozga umišljaj da mu tajna policija radi o glavi, naprasno napuštao mjesto boravka, ostavljajući gotovo završen rukopis nove knjige. Radio je kao ljekar, lako dolazio do morfija o kojem je bio ovisan.
Nema sunca na nebu, tmurni oblaci su nad glavama, Bukowskog nema u jeziku. Poetska pikanterija upakovana u solidan ritam. Malo je veliki Charles dosadan sa svojom Jane, dno o koji je derao šupak. Ukratko: ne leži mi, ne doživljavam ga kao velikog pjesnika, njegova poezija više je dokument o američkom ništavilu, vrlo malo umjetnosti.
U tekstovima sam se očitovao na pljuvački način. Malo afektiram, malo sam subjektivan. Koliko sam u pravu? Koliko mi se može vjerovati zna baba Jaga na metli.
Na ulici zavrnulo me u želucu, svratio u otmjeni cafe, uhvatio se ćenife. Srao sam, gasilo se svjetlo, podizao sam ruku kao da Fürera pozdravljam da se svjetla upale. Fotoćelija reagovala je na pomicanje ruke.
Život u ovom gradu fantastično je loš. Usnio sam da prelazim preko leševa u rafalnoj paljbi, pucam na imaginarnog neprijatelja. Koriozum da nikad nisam usnio nuklearni udar. Ožiljci od straha su na licu, grlo modro od promrzlih riječi, krpama mraka brišem znojavo čelo. Intenzivno osluškujem puls univerzuma, ludilo od ugriza praznine. Život oponašam. Tako bi bilo dobro da pod sivim nebom spavam okružen mnoštvom pješčanih satova. Vidim sebe ogrnutog crnom plahtom, vidim stotine bijelih mačaka kako skaču u ponor u dimu, usanjanom bijelom plamenu.
Tražio sam te, ljubavi, u rudniku mrkog uglja hiljadu metara ispod zemlje, tražio sam te pored termoelektrane, na deponiji smeća. Otišla si bez riječi. Ostavila me ko zadnje govno. Neka si se ispalila, mozak si mi popila, marš lagano u pičku materinu.
Eberećke ebertute, eber koga ćete? Nemojte mene. Neka trči frajko. Idem da spucam desetku ćevapa. Što manje jedem sve sam deblji i deblji. Ne mogu to skontati, nema logike, katastrofa.