foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Blitzkrieg

Prolazim pored Pivare, vrana s grane zlokobno grakće, ispao ptić iz gnijezda. Stavljam ruke preko glave, sa strahom prolazim ulicom. Sunčeva svjetlost se prosula po krovovima kuća, pored Vijećnice djevojka velikih dojki s kačketom na glavi postavila štafelaj, uživa u crtanju. Horde šljakera prolaze pored mene, nos brišem prljavom lotos maramicom. Čekam tramvaj zvani čežnja, rupa je na košulji od žara cigarete, koljena su utrnula, dojam je da su od siporexa. Mozak cvrči na omorini, apetit je nula, gadi mi se zalogaj kruha staviti u usta. Vozim slalom pustom ulicom, lagano sjeban stojim pored semafora, istresam duvan iz džepa. Jebo ti ovu vrelinu kad mašicama prozor otvaraš. Pitam majku da li će joj smetati pisaći stroj na stolu. “Neću jufku razvijat”, govori s cigaretom u ustima. Pet godina nije u stanju zgegati pitu, nema snage za taj poduhvat.

Izjutra tri prelijepa mačeta pepeljaste boje igraju se pred haustorom, šapicama love perke goluba na lahorastom vjetru.

Američka intervencija, kampanja uništavanja infrastrukture, komunikacija, vojnih objekata za air forces bio je piknik, zajebancija par excellence. U selu pored Pljevalja, na livadi trunuo je stari avion, dvopjica budala u kožnim rukavicama s maskama za ronjenje objavili su narodu da će uzletjeti avionom, ratovati s fantomima. Okupile se babe iz sela, kumile-molile da ne uzleti. Jedna od baba je očajna uzviknula: “Nemoj sine Mitre gore u nebo poginut ćeš.” Frajer je sjeo u kabinu, druga hablašina ušla je u trup devastirane letjelice, upalio Stihl motornu mašinu. Babe su jaukale, držale krila aviona da ne uzleti u smrt.

Prije 20 godina sjedio sam na klupi na Ferhadiji, žena s licem idiota pitala me je li slobodno. Izgledala je crnje od zemljotresa u Indoneziji. Njena ružnoća, šest prstiju na ruci me napalilo. Udario sam blitzkrieg, predložio da odemo u njen stan, isfurala me opaskom da prije vjenčanja nema milovanja. Likom, genetskim falšem, dovela me do ludija u stanje satirijaze. Pokušao sam da je uhvatim za koljeno, otresla me ko šljivu džanariku. Konstatovao sam: još jedna fula u nizu, promašaj koji mi je vjerovatno život spasio.

Stavio sam cenera pod platnenu korpicu ispod miljea. Kotile se, legle se. Provlačim priču da sam kokuz, pušim ko Turčin, harčim pare. Svaki fening me žulja u džepu. Kulu gradim, a kamena nemam. Majka kaže da sam Stojan Mutikaša, da muljam, da sam vanserijski lažov. Uzalud dokazujem da nije u pravu, okreće glavu, gleda u zavjesu. Jadan sam i sretan s ovom ludom blesavom glavom.

Poslije jutarnjeg rituala ispijanja kafe, sjedim na kauču s licem Sfinge, storniram. Zemlja u saksijama s muškatinima sulja je od baruta. Dvije plastične boce s vodom su na prozoru, zalijem cvijeće, uđem u kuću, zapalim cigaretu, ćeifim. U cafeu Gondola stolovi su tik u z cestu, pazim da me ne pokupi kamion iz Pivare. Vjetar nosi najlonske kese ulicom, prolaze handarapuze s cekerima, pin-up koke, paščad, žene s bebanima, vidim starca s harmonikom na leđima. Galebi klikću, oblaci se sudaraju na nebu, ko autići u Pionirskoj dolini. Nekada se tako grozno zajebem, s doktorata sjedam u klupu za prvačiće. Vrlo mi je važno, strašno me je strah da mi se ne nalijepi kakav peglator s memljivom filozofijom. Umorio sam se od nerada. Teza je, uvjeren sam da sve što vrijedi na ovom prokletom svijetu izum je lijenih ljudi. Vozim ovaj tekst, vozim bolid, svaki novi dan novo je čudo. To me drži u životu. Lijep je ovo pakao, , ja sam sretan. Lažem.

Nehotično sam ponekad filozof, odlazim do tramvajske stanice, gledam lica ljudi zgužvana od patnje. Stavljam tačku na tekst, stavljam tabakeru u džep, idem kod brice na brijanje, idem stazom sunovrata u novo jutro. Svanulo je, sunce, vatreni plovak izranja iznad krovova, potrošio sam umišljenu radost, zadnji fening iz džepa propao je u šaht. Krećem u novi dan, novo putovanje u neizvijesnost, u jutarnji mrak mada su svjetla ugašena. Pertle na cipelama su odvezane, vadim ih, bacam u kantu za smeće.

Vakuum je u glavi. Šutim, gadim se riječ izustiti. Ide tramvaj, konac sam provukao kroz iglu, sklopljenih očiju sjedim na stolici, samo da ne fulim stanicu kao što sam sopstveni život fulio. Genijalan promašaj. Jedini moj uspjeh i pobjeda.

S ponistre se vidi Šolta. S ponistre se vidi kurac Mrtvog Boga Ozirisa. Idem da spavam.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Dresura