Stud u sljepoočnice udara. Ledokora je na ulici, izlazim van, krećem u vizitu. Slinim na nos. Pred buregdžinicom čovjek posipa so na led ko po kljukuši. Djevojci na pijaci plivam za motane cigrete. Baba sa šubarom korača sredinom trotoara. Govorim kroz zube: “Gospođo, sklonite se lijevo ili desno da prođem, nije ti babo trotoar kupio za rođendan.” Nisam krenuo šumu da zapalim, krenuo sam u kafanu na reanimaciju. Magla mi je pred očima, pomislih da nisam mrenu fasovao. Crkavam od dosade, sjedim za stolom, štrucu kruha sam ostavio na šank. Dedo sa šeširom maštrafi lozovu rakiju, u dva minuta dvanaest puta je kihnuo.
Gušim se od zagađenog zraka, kragnom jakne prekrivam usta, na škrge dišem. Od uličnog prodavca kupujem mašinicu za šišanje. Mašinica je bofl, prodavac šiša dlake na maljavoj ruci da me uvjeri da je mašinica izvrsna.
Napravio sam jedan korak, korak u sunovrat. Kako je moćno u ugljevlju, u pepelu pronaći blistavu riječ. Sve kiše i monsuni ne mogu je ugasiti. Gledam siva lica na ulici, gledam fasade zgrada, čitam grafite. Na radost nisam navikao, geleri tame me po ušima pucaju. Sumnja je moćna i neuništiva, sve bajne istine ovog svijeta sjena su mlohavog kurca. Sumnja je plameni obelisk, pokreće mozak, agregat za energiju uma zbog koje vrijedi postojati.
Skrivalice igram sa sobom. Gdje sam? Da li se iz sna mogu vratiti u stvarnost? Mimoišao sam se sa smislom, u naletu mraka pukla kičma. Brezovom metlom skupljam krhotine svjetla. Dugo stojim pred vratima, ključ držim u ruci, dušim se od ludačkog smijeha.
Pitam se da li je ovo život. Anksiozan sjedim na kauču, zubima grickam nokat kažiprsta. Zlokobna tišina u kosti se uvlači. Večeras imam spoj, cipele sam jogurtom uflekao, moram ih dovesti u red, žene se sjebu na prljavu obuću i crne nokte.
Saša Bukvić se žali da mu je kapak na oku otekao. Kažem mu: “Sale, ne trebaš oftalmologu, pura je garant štrcnula kada si je miješao. Stavi obloge od kamilice.”
Mati vrti kanale na TV-u. “Idem da spavam”, rekoh. Za mnom, tifusari! Preko vode do slobode.