Sjedim na štokrli, grlo sam podmazao sardinom iz konzerve. U vlastitom stanu sam furešt, sa svojom sjenom na zidu šijam, igram eberečke ebertute s crnom maglom. U knjižari Buybook ogrebao sam se za kafu, moto sam se oko polica, nalijepila mi se gospođa, rekla da revnosno čita moje tekstove na Nomadu, usput spustila da konstantno spominjem kuhinju u kojoj nema ništa za pojesti. Bio sam ljubazan, sijao sam od zadovoljstva, zahvalio sam se na sugestiji, nisam imao petlju da kažem da sam doručkovao brufen s cimetom. Poslije sam s piscima vozio šuplju, krenuo na tramvaj do aščinice.
Jučer me sjebavala nesanica. U pet sati izjutra isfurao sam iz kuće, doklimao do parka, tresao sam se od straha i studi, ptice su se glasale, imao sam osjećaj da će se pojaviti frajer sa sjekirom u ruci. Konačno sam dočekao da se otvori kafe. Trebalo mi je pivo, trebala mi je reanimacija.
U regionu više fašista nego pšenice bjelice u silosu. Frajer mi je pričao priču o Maksu Luburiću. U kući klaonici vrelom peglom peglao je kožu žrtava. Genteri Gestapoa su intervenisali, molili ga da bude uljudniji i humaniji. Poslije rata u zidovima kuće nađeno je mnoštvo zuba kliještima vađenih naživo. U velikoj peći, poslije rata nađen je kompletan ljudski skelet. Prizor za forenzičara.
Moćnici svijeta preferiraju priču o slobodama, totalna blasfemija na koju se niko od intelektualne elite nije obrecnuo. Vrlo sam začuđen da mogu kupiti izjutra kruh u pekari.
Moj mozak je nuklearni reaktor, srce od zeptera, mašina sam za mljevenje mesa. Ne mogu da slomim relaciju da sam poeta, sa zastrašujućim licem – prije sam za eskadrona smrti nego za antologije poezije.
Ja nisam mi. Mi je monstrum, mi arlauče i ruši sve pred sobom, u toj priči zrno sam prašine koje vjetar odnosi u nebo. Komšija u zgradi do pivare pao je u gadnu psihozu. Kršio je po stanu, urlikao, došla je policija i kola hitne pomoći. Našli su ga uplakanog, u jednoj ruci je držao nož, u drugoj plišanog medu. Horor na koji sam rezistentan.
Kafana je moj jurišni centar za osvajanje vrhova duhovnosti. Sere mi se od sintagme duhovna vertikala. Postojim sakriven u sebi, nisam žrtva samoće, navikao sam na katakombu svakodnevnice. Nije mi potreban apaurin i slična govna. Pišem, putujem galaksijom. Kada sam ozbiljan, sebi sam smiješan. Od učestalih napada smijeha može se poluditi. Ja ne mogu jer sam lud. Kamuflirao sam se, rokam neku svoju mimikriju, opstajem u mnoštvu, čudom ne mogu da se načudim. Ljupka kuca tekst, spremam se da odem do pijace da pazarim dva kilograma mrkve za rendanje. Rendanu mrkvu ću pobiberiti.
Dan se otegao ko slina, podne je, meni se spava. Imam poriv da legnem na asfalt. Danas mi je teško sebe podnijeti. Nekada mi dođe da sebe štocem spucam u bradu. Poravnio sam, autarhičan sam, jebe mi se za sve. Hoću samo da preživim. Toliko sam skroman da bih sam sebe u guzicu poljubio. Kurzshluss.