foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Semafor

Kaplje iz pokvarene slavine, sjedim u polumraku, na slijepog miša podsjećam. Sutra će doći prijatelj da montira sijalice u predsoblju i čajnoj kuhinji. Sklanjam se, skrivam u sjeni prošlih dana. Ošišao sam se na nulu, trljam potiljak i tjeme sapunom, gledam da li peškir treba promijeniti. Cijeli dan prešaltavam se sa stolice na kauč. Ustanem samo cigaretu da zapalim. Krdža sa pijace moj je Marlboro. Gotovo da mi klasične ne prijaju. Od njih me svrbe uši.

U Čarlami sjedim sa Sašom Bukvićem i Salkom Zukom. Zuko otečen od šenluka, mamuran, nije rječit. Ložimo ga da se ošiša i obrije. Kažem da od makarona, tunjevine i salame sa brade može dobar sendvič napraviti. Sale se stresa. Ne podnosi logoreju, negoduje kad mu neko upada u riječ ko vagon drugog razreda. Vani duva fen, udara topli zrak u lice, nebeski kalorifer pojačan na najjači lauf. Nervozan sam, dezorijentisan. Gledam da se lociram u kafanu, okrijepim dobrom kafom.

Pitam advokata Aliju Oruča kako se on kao dječak u gradu igrao pod opsadom? Aljo je stavio šoljicu kafe pred mene, okrenuo se prema prozoru, izustio: „Vuče, zajebano pitanje. Otprilike, igra kao i djetinstvo. Bilo je ko je imao u džepovima više gelera, bio je faca, bio je hadžo, igrač za respekt.“ Zagrcnuo sam se kafom, izvinio se odvjetniku, izašao na ulicu da udahnem svjež zrak.

Prošli mjesec u ruke mi došla stihovanka španskog avangardnog pjesnika L. M. Panera. Očigledno da je Panero mag ništavila, prisilno je spakovan u ludnicu, od familije frankista. Pjesnik magijskog mraka skončao je život u azilu sanatarija u Las Palmasu. Ne može mi se falš podvaliti. Ne jebem pjesnike-kurtone. Panero me pomeo, u nebo oduvao. Preferiram mrak, tamnost, vidim da sam light varijanta u ispisu. Poslije sam prijatelju spomenuo velikog Gottfrieda Benna. Komentarisali smo pjesmu u kojoj Benn spominje prizor kada na prosekturi u utrobi žene nalaze leglo pacova. Jebite se svi lagano, idite na Bali u Indoneziji, pričajte o ljepoti života, izbijte iz svog defektnog mozga riječi lijepe, blistave, smrdljive ko fuga.

Mili Đukić mi je s mobilnog čitao stihove iz nove stihozbirke. Toliko su me stihovi pokrenuli da sam tražio olovku i papir da uštepam minijature koje su bljesnule u glavi. Ne pišem olovkom, preferiram direktno kucanje u stroj.

S papirima u džepu jakne pržio sam ulicom, nos me pekao od češanja, uši bridile od studi. Pokušavao sam da se sjetim šta treba sutra da kupim za ručak. Kiseli kupus za sarme, sjetio sam se da moram pare čuvati za čokoladne torte kada se kazaljke poklope u ponoć na ulazak u novo ljeto. Opalio sam punim konzervu na ulici, u mraku, našpanovan da prije spavanja popijem nescaffe.

S tamnim naočarima koračam ulicom. Iritira me svjetlo neona. Bezglasno se smijem. Petom gazim opušak. Automobili jure, podsjećaju na krda bivola. Žurim kući tekst da zaokružim. Pišem na posljednjem nalazu psihijatra. Stabilno ludilo. Debelu ženu pogledom skidam, zamišljam da stiščem njene dojke bijele ko mladi sir. Pišam na pepelište prošlosti, šutim. Strah me proždire hrapavim jezikom, šutim, čekam da se upali zeleno svjetlo na semaforu.

Pristajem na život. Pristajem na suicid.

Usnio sam bijele klokane, reflektor s osmatračnice konc-logora. Usnio sam sebe s krvavom usnom. Jutros je padala kiša. Jutros se osjećam ko usran golub. Da li sam sretan? Šta je sreća? Jebite se sa srećom. Važno je da imam cigaretu da zapalim. Skroman sam. Gotovo me sram što postojim. Silueta sam u mraku bez nade da ću se ukrcati na brod spasa. Psi laju, gledam gole grane drveta s osmijehom. Ne treba mi kurčeva filozofija. Tumaram kroz maglu, ne vide se kuće, ne vidi se sunce. Ne vidim vlastiti lik u ogledalu. Strašno!

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Alcatraz
Rodić: Romansa
Rodić: Predah
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Demobilisani dezerter
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke
Rodić: Vertigo
Rodić: Pinokio
Rodić: Apatrid
Rodić: Bijeg
Rodić: Muha
Rodić: Šaza
Rodić: Rezervat
Rodić: Osmijeh
Rodić: Propovjednik
Rodić: Avanti
Rodić: Akviziter
Rodić: Laureat
Rodić: Kuga
Rodić: Stand-up

Hadžić: Lisičji rep
Ovčina: Naše vrijeme
Rodić: Stand-up
Hadžić: Vođenje dnevnika