Kaplje iz pokvarene slavine, sjedim u polumraku, na slijepog miša podsjećam. Sutra će doći prijatelj da montira sijalice u predsoblju i čajnoj kuhinji. Sklanjam se, skrivam u sjeni prošlih dana. Ošišao sam se na nulu, trljam potiljak i tjeme sapunom, gledam da li peškir treba promijeniti. Cijeli dan prešaltavam se sa stolice na kauč. Ustanem samo cigaretu da zapalim. Krdža sa pijace moj je Marlboro. Gotovo da mi klasične ne prijaju. Od njih me svrbe uši.
U Čarlami sjedim sa Sašom Bukvićem i Salkom Zukom. Zuko otečen od šenluka, mamuran, nije rječit. Ložimo ga da se ošiša i obrije. Kažem da od makarona, tunjevine i salame sa brade može dobar sendvič napraviti. Sale se stresa. Ne podnosi logoreju, negoduje kad mu neko upada u riječ ko vagon drugog razreda. Vani duva fen, udara topli zrak u lice, nebeski kalorifer pojačan na najjači lauf. Nervozan sam, dezorijentisan. Gledam da se lociram u kafanu, okrijepim dobrom kafom.
Pitam advokata Aliju Oruča kako se on kao dječak u gradu igrao pod opsadom? Aljo je stavio šoljicu kafe pred mene, okrenuo se prema prozoru, izustio: „Vuče, zajebano pitanje. Otprilike, igra kao i djetinstvo. Bilo je ko je imao u džepovima više gelera, bio je faca, bio je hadžo, igrač za respekt.“ Zagrcnuo sam se kafom, izvinio se odvjetniku, izašao na ulicu da udahnem svjež zrak.
Prošli mjesec u ruke mi došla stihovanka španskog avangardnog pjesnika L. M. Panera. Očigledno da je Panero mag ništavila, prisilno je spakovan u ludnicu, od familije frankista. Pjesnik magijskog mraka skončao je život u azilu sanatarija u Las Palmasu. Ne može mi se falš podvaliti. Ne jebem pjesnike-kurtone. Panero me pomeo, u nebo oduvao. Preferiram mrak, tamnost, vidim da sam light varijanta u ispisu. Poslije sam prijatelju spomenuo velikog Gottfrieda Benna. Komentarisali smo pjesmu u kojoj Benn spominje prizor kada na prosekturi u utrobi žene nalaze leglo pacova. Jebite se svi lagano, idite na Bali u Indoneziji, pričajte o ljepoti života, izbijte iz svog defektnog mozga riječi lijepe, blistave, smrdljive ko fuga.
Mili Đukić mi je s mobilnog čitao stihove iz nove stihozbirke. Toliko su me stihovi pokrenuli da sam tražio olovku i papir da uštepam minijature koje su bljesnule u glavi. Ne pišem olovkom, preferiram direktno kucanje u stroj.
S papirima u džepu jakne pržio sam ulicom, nos me pekao od češanja, uši bridile od studi. Pokušavao sam da se sjetim šta treba sutra da kupim za ručak. Kiseli kupus za sarme, sjetio sam se da moram pare čuvati za čokoladne torte kada se kazaljke poklope u ponoć na ulazak u novo ljeto. Opalio sam punim konzervu na ulici, u mraku, našpanovan da prije spavanja popijem nescaffe.
S tamnim naočarima koračam ulicom. Iritira me svjetlo neona. Bezglasno se smijem. Petom gazim opušak. Automobili jure, podsjećaju na krda bivola. Žurim kući tekst da zaokružim. Pišem na posljednjem nalazu psihijatra. Stabilno ludilo. Debelu ženu pogledom skidam, zamišljam da stiščem njene dojke bijele ko mladi sir. Pišam na pepelište prošlosti, šutim. Strah me proždire hrapavim jezikom, šutim, čekam da se upali zeleno svjetlo na semaforu.
Pristajem na život. Pristajem na suicid.
Usnio sam bijele klokane, reflektor s osmatračnice konc-logora. Usnio sam sebe s krvavom usnom. Jutros je padala kiša. Jutros se osjećam ko usran golub. Da li sam sretan? Šta je sreća? Jebite se sa srećom. Važno je da imam cigaretu da zapalim. Skroman sam. Gotovo me sram što postojim. Silueta sam u mraku bez nade da ću se ukrcati na brod spasa. Psi laju, gledam gole grane drveta s osmijehom. Ne treba mi kurčeva filozofija. Tumaram kroz maglu, ne vide se kuće, ne vidi se sunce. Ne vidim vlastiti lik u ogledalu. Strašno!