Cijeli život se od nerada odmaram. Kroz strašnu pustoš prevozim nuklearni otpad, sjednem na kamen, gušteri preko noge prelaze, lešinari na nebu mi društvo prave. GPS je riknuo, ne znam gdje je skretanje za mjesto bez smrada politike. Istrenirao sam se da sebe šutnjom zabavljam. Obične stvari doživljavam kao neobične, otvorio sam nestvaran horizont fascinantnog kolorita. U mislima se igram, kako je to moćno, prelijepo.
Ispred haustora s limenkom piva u ruci sjedi drug iz djetinjstva. Godine ga osušile, devastirale, dojam je da neće iduće godine dočekati mladi krompir. Pored njega leži neuhranjen mačak, beban me gleda iz kolica. Svaka riječ koju izgovaram riblja je kost u grlu.
Ošamućen od vreline pošao sam kući na porciju japraka, zaustavlja me nana, pita da li sam ja Vuk Rodić. Jezik se olabavio, odgovaram: “Jesam.” Nana kaže da ona sa kćerkom prati moje tekstove na Nomadu. Nudim da popijemo kafu, gospođa Nafija žuri u dispanzer da čupa zub.
Jučer sam u second hand trgovini kupio košulju, košulja smrdi, šuha me da nije skinuta s leša. Pretplaćen sam na promašaj, branim doktorsku tezu, moram na popravnu ispit sa slaboumnim facama. Smijem se bez veze na ulici, teški simptom opasnog ludila. Nije me strah smrti, strah me bolnice, smrt je odgovor univerzuma, prirodni proces, ne pravim dramu. Ne pristajem da vjerujem u teze koje idu u kontru.
Žene ne kontam, u dijalogu sam brutalan, frivolan. Epilog: suha kurca, mokrih opanaka hodam. Borbenu gotovost podigao sam na najviši stupanj, dejstvujem, hiberniram uspavan, miksam u glavi prizore sna i jave. Dobro se osjećam, da je bolje, gadno bih se zabrinuo. Poslije remonta mozga pušten sam među ljude što mi je velika čast i zadovoljstvo. Moja loša osobina je što sam isuviše pametan, od crnih misli osmijeh na licu se gasi. U bjesomučnoj šutnji paučinu sa usana skidam. Nemam želja, nemam viziju, sutra je za mene nepoznata riječ. U golemoj nesreći gotovo sam sretan, tope se dani kao led u čaši s coca-colom. Zagusti od besparice, toliko sam lud, sumanut, Porsche Carreru bih dao za pakovanje motanih cigareta, konzervu gulaša. Stižem na brisani prostor, snajper udara, u konačnici bježim u sebe. Tragičan sam slučaj. Predahnem na klupi u parku zagledan u šupke debelih žena, slušam šuštanje lišća na velikim drvetima. Spava mi se, ne mogu oči da sklopim, zajebana drama za srušen spaljen teatar.
Majstor sam za premetaciju s riječima, emeritus za prazninu, utovar pepela u šlepere za veliki transport. Da nije zajebancije, ne bih bio živ. Sa strahom gledam se u ogledalu, gledam maljave uši, navrat-nanos pristavljam vodu za kafu, da se okrijepim, da dođem sebi.
Polusvijet reciklira svakodnevna dešavanja, jebu sebi mater zbog pada u kladionici, uspješniji su u životu od mene, ja sam harizmatična nula, nesposoban da zaradim pet pišljivih maraka.
Nemojte uljepšavati, svijet biva sve ružniji.
Mati spava poslije ručka, sjedim na stolici, diskretno ispuštam gasove. Koliko je tona ćumura na crno? Ljeto će proći ko metak.
Evo braće do braće, koga zajme, satraće.