foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Subverzija

Ulica mi je crnim plamenom oprljila dušu. Na ulici samo zlo možeš pokupiti. Sjedim dugo pred haustorom. Toliko dugo da je sarma mogla biti zgotovljena. Nisam jugonostalgičar. Rad u fabrici mozak mi je razvalio. Ogavne priče šljakera dovele su me u stanje psihičkog pogoršanja. Niko od njih nije znao čestito dupe obrisati. Pričom su ulazili u domen polemologije, političke filozofije, inih mudroserina u kombinaciji sa oranjem njive i muženjem krava. Za strojem pravili su brave, drangulije za deal i privatnu upotrebu. U industrijski autobus ulazio sam izjutra anksiozan, znao da ću se u osmici nagutati mraka, da će mi na uši izlaziti. Tito je farbao kosu ko šaner, Tihi i Prle u Otpisanim su u jednom danu pobili 2.000 gestapovaca. Znao sam, vidio jasno da od Juge nema ništa. Ideološki marketing za generacije koje su bile u potrazi za sobom bio je odiozan, smrdio je na laž pseudokomunističke buržoazije. Bilo je pitanje trenutka kada će balkanski karakazan eksplodirati. Sve pretpostavke za strašno rasulo su bile ostvarene, počela je djelidba u haosu disolucije. Neka jebu frajeri svoju mater, predlažem im da se dijele na mjesne zajednice i haustore.

U fabrici sam radio kao kopirer. Počeli su se pojavljivati famozni spiskovi za likvidaciju Srba i Muslimana. Genteri DB-a su svakodnevno dolazili u inspekciju, morao sam bilježiti svaku kopiju. Šefica je provjeravala uz potpis da se opere u slučaju belaja. O ratu nemam hrabrosti da pričam. U poziciji jadnog pjesnika u cipelama bez pertli, moja priča bila bi krajnje neinteresantna. Zlo mi je bilo u vrijeme opsade mozga gledati šine zarasle u korov. Kada su tramvaji proradili, tri kruga sam izvrtio do Ilidže. Drug Mario vratio se iz Rijeke, preda mnom je mirisala porcija ćevapa. Pomislio sam da ću u nesvijest pasti. Mati i ja morali smo sobu iznajmiti oficirima KFOR-a. Jedini soldžer koji me kupio bio je Deniel, oficir iz Buenos Airesa. Markantan čovjek u raspašoj varijanti. Odnekud iz magle pojavio se Radža, murjak iz Katmandua. Derao je piletinu, sporazumijevali smo se pantomimom. Poslije su se uselila dvojica Albanaca, ćevabdžija. Ferid, stariji čovjek, izgledao je tunjavo. Njegov sin Amir volio je poslije šljake popiti sa mnom kafu. Kafu sam spravljao na kućnom kafomatu, Amirove noge su smrdile na amonijak. Morao sam poslije kafenisanja popiti caffetin. Njegov sin Crci, deran od šest godina, kršio je po stanu.

U ratu su me Jastrebovi Juke Prazine u kombiju odveli do devastirane, zasrane benzinske pumpe da prašinam, kopam rov za pam. Oficir mi je zabio cijev guna pod rebra, vrijeđao me najpogrdnijim psovkama. Smrt je bila bliža od dlake u maljavim ušima. Osjećao sam se laganim, osjećao sam se prelijepo, kao da sam uzeo narkotik. Ne jebem fol, budi faca, pička mu materina, ovako pokazao si da si sarajevska slina, najcrnji folirant.

Priča o sarajevskoj raji je klasični proliv, primjer autizma. Forsira se priča da je sve sarajevsko the best, sve ostalo izvan tog konteksta teški treš. Ta priča je njihova sudbina, mentalni grob. Tu se naprosto ne može ništa uraditi. Trenutno je Sarajlija endemska vrsta kao panda, desilo se strašno tumbanje, zajeban transformer. Stranac sam u ovom gradu, ne mogu izaći iz njega, na koncu nemam ni gdje. Ne žalim se, postoje ljudi koje iznimno poštujem, oni su mi svjetlost u napadu mizantropije. Kurvanjski se provlačim kroz život, imam sve, samo mi pare trebaju da sebi kupim slobodu, da se fortificiram s mitraljeskim gnijezdom. Ovako mogu samo da se poklopim ušima i trubim disonantnu melodiju o besmislu, ništavilu, svekolikom zemaljskom zlu i užasu. Vršim subverziju na smisao, na face s leptir mašnama, napuderisane patriote s vilama koje američki kongresmen može samo da sanja. Objavljujem rat babunima iz miljea intelektualne elite, falš filozofima koji nisu u stanju napisati dvije rečenice s ljetovanja u Makarskoj. Kad zapne, sebe citiram, tu sam neprikosnoven. Čak i onaj koji me mrzi mora da mi aplaudira. Trenutno mi plješću aveti iz mraka, idem se provozati u snu do sljedećeg jutra, nove zajebancije, nove agonije s mrtvim osmijehom na licu.

Da list sa grane otkinem loše bih se osjećao. Zar nisam dobrica, budala za respekt, remek-djelo od čovjeka, savršenstvo. Idem u ludnicu na godišnji odmor. Donesite mi plazma keks, mandarine, i moju knjigu da je potpišem. Blagodarim, svesrdno vam hvala. Toliko od mene.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet