foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Apoteoza praznine

Ne bavim se prodajom građevinskog materijala, cijeli život opserviram mrak sopstvene duše.
Da se desi da na tri sekunde uđem u klaonicu to bi me života koštalo, trajno bi završio, skončao u umobolnici.
Fikcija, opsjena, samoobmana, laž može biti spasonosna, može biti jedini mogući izlaz iz pogane stvarnosti,
maligne praznine i očaja.
Kuhinja je zadimljena, ne mogu da otvorim prozor, stud uši kasapi.
Odavno na prozoru ne držim bosiljak, ideja je da kupim bonsai i mali kaktus.
Ulica je pusta kao poslije nuklearnog udara, eho tišine me izbezumljuje.
Mati izvrće filđžan na tacnu, gledam u pod, isfurao palac iz čarape, drma me groznica od dosade.
Izlazim van iz kuće, zaključavam vrata, imam dojam, zajeban osjećaj da idem na ročište u Kantonalni sud.
U gradskom busu ulazim u priču sa jadnom ženom uposlenicom Sprinda.
Žena dobro izgleda, niz lice cure suze nimalo slične sintetičkim suzama turbo droce.
Čujem da crnči, sa bijednom platom gotovo da je socijalni slučaj.
Futavi političari su populaciju zavili u crno, puna bara krokodila.
Fuj. Pih, kako to kažu karadaglije.
Pored Konaka nepoznat čovjek šamara imaginarnog protivnika, jebe mu milu majku, ulica grmi od galame.
U ljeto poslije razornog zemljotresa na tribinama Kotorskog vaterpolo klupa spremao sam ispit iz brodskog zdravstva.
Sa dvojicom idiota otplivao sam do napola potonulog u more hotela Fjord.
Kroz ruševne prostorije ušli smo u skladište, svatko od nas uzeo je veliku konzervu kompota od kajsija,
zahrđanim ključem uzetim iz prašine otvorili smo konzerve, prljavim kašikicama kusali kompot.
Epilog je da sam tri dana patio od strašne sraćke.
Onako naduti, prežderani, sjedali smo za pijanino, lupali po tipkama.
Dno hotelskog bazena stršilo je iznad razine tla, luđak je uzeo štangu koja je podsjećala na krst, u kupaćim
gaćama kleknuo na beton, izgovarao riječ očenaša.
Sutradan su frajeri iznova ušli u devastiran hotel, momak je eksirao dva litra Bacardija, završio na ispiranju
u bolnici.
Otac budale je jurio njegovog prijatelja da ga upuca.
Za ručak su šufnudle i goveđa supa, poslije spavanja slijedi usisavanje kuhinje, kupatilo prije kupanja ugrijem kaloriferom.
Dugo po trgovinama tražim sapun za brijanje.
Tako bi se britvom sa slašću obrijao, nemam muda.
Nova praksa je da se brijem mašinicom u brijačnici. Poslije landaram gradom, u kladionici bacim rundu na
utrku paščadi.
Dugo sjedim, đonjam, dislocirao sam se sa stolice na kauč, malo je falilo da pepeo cigarete ne otresem u lonac sa prebranim grahom.
Nebo se natuštilo, od kuće do pivare klošari me razduže za dvije-tri cigarete.
Smotao me gadan vrtlog apatije.
Navečer poslije kafanske šihte kurvanjski se uvučem u krpe, pazim da majku ne probudim.
Drug Šime poslije završene škole za TV mehaničara, upisao je studij filozofije.
Prebacilo ga je, umislio je da je filozof, ponosan na svoj um vrijeđao me, govorio da sam talašika za sve
što treba mozgati.
Nad kadom krvnički se maštrafio šnjurom usisivača, pokazivao masnice na leđima zaljubljen u svoju pamet.
Nikada nije bila moja intencija da budem mudrac, nikada se nisam kurčio, izvodio egzibicije u folu mislenosti.
Nisam filozof.
Tako mi je milo.
Bravo, Vuče!
Milioni su izginuli u borbi za bolji svijet.
Zgušilo me u grlu.
Odrađujem opaku šihtu šutnje.
To je sve što mogu.
Žurim. Sila masi daje ubrzanje. Ablegen.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Univerzitet