Gledao sam kako uposlenici gradske kafilerije nabacuju sajlu oko vrata izgladnjeloj paščadi. Ništa mučnije u životu nisam vidio. Praksa se u ratu dešava i ljudima. Psi rata obožavaju da muče, sa strašću da ubijaju. Sve ljigave riječi: ljubav, samilost, altruizam… padaju u vodu. Inteligibilni pojmovi, za svog života ih nisam locirao.
U osvrtu na moje djelo, profesorica kaže da je način na koji pišem brutalistički. Tačno, pomalo smiješno, na koncu deplasirano. Sav moj ispis u stihu i prozi je crna šansona: sugeriše na tragiku čovjekovog postojanja. Ne padam u zamku jadikovki i lamenta.
Prije tri dana vratio sam se iz Dubrovnika. Poslije vakuuma od gotovo 40 godina vidio sam plavu pučinu. Sunce je prosijavalo, hladan vjetar je pirkao. U gradskoj kafani ispijao sam espresso, pored stola prolazila je horda baba, tetoviranih tipova s fotoaparatom oko vrata. Dojam je bio da sam na drugoj planeti. Pogubljen, dezorijentisan, sjedio sam na stolici ukočen ko stalaktit.
Velečasni je prolazio Stradunom, brenčila su zvona s crkve Sv. Vlaha, drmao me vertigo od prizora, čudne energije i prestrašnih cijena. Mecena je forsirao hotel, hoteli mi se gade. U ambijentu kristalnih lustera, kožnih fotelja, sam mrtav. Ne funkcionišem.
Suicid je dezertiranje iz života, takve suicidalne face su gazile pored mene hodnikom ludnice. Bilo je tu bolesnika u svim mogućim varijantama, jadnika obučenih u bolničku pidžamu sa štambiljom P3 na leđima. Izboli su me krvnički injekcijama, tjerali u sobu, psihijatri me nazivali idiotom. Bio sam osušeni fikus za ispišavanje.
To je to: prvorazredna prestižna škola, humana klaonica sred ovog lijepog, čudesnog svijeta.
Vidim da postajem dosadan s ovom pričom. Prešaltavam se na šine svakodnevice. Sjedim u kafani, iz kafane preko puta maše mi žena s bijelom celofanskom kapom na glavi, skriva ćelavu glavu od kemoterapije. Mljacka ustima kroasan. Navrat-nanos bježim, nisam na kursu sjebavanja.
Sjedim s kromanjoncem, cugam, smara me šupljom. Frajer je inovativan, izumio je novi glagolski oblik: peglativ. Pao sam u afektaciju da sam kloc, destruktivna mrcina, uštrojio bih ga nasred kafane.
Iz haustora na Gajevom trgu izlijetale su mace, ljepojke su ćakulale, uživale u lijepom danu poslije monsunskih kiša. Za cenera hajrovao sam fine sandale, makazama odrezao kaiš. Sad su sandale natikače. Ne mogu da se saginjem od stomačine, guši me dijafragma, zajapurim se u licu.
Zaboravio sam da sam autor 15 knjiga, kultni flajer, sifr. Nulu ne ubrajam u opus. Šta se desilo, pojela maca bumbara? Kako je to divno, čudesno lijepo. Šta sam očekivao, da ću po bjelosvjetskim metropolama promovisati svoju genijalnost? Ko zna zašto je to dobro.
Gubim se u magli, u strašnom mraku, čudom se vraćam u life, vile me nosaju. Pakleni trip budale velikog kalibra.
Poezija me odavno ne interesuje, više me interesuje princip rada hidraulične prese. Ne znam šta znam, znam šta ne znam. Neka mi mudraci ne zamjere na ovoj sentenci. Pardon, dobri ljudi, uz dubok naklon.
Juri kiborg na trotinetu. Jebote, šta je ovo?